Srednja škola Otočac

     Vrijednost ove rijeke prepoznata je još u prapovijesti kada su prostor oko nje naselili naši preci Japodi, zatim su tu bili Rimljani, a čak se nalaze i kulturna obilježja Bliskog istoka. Spominje se u 10. st. kada o njemu piše bizantski car Konstantin, ali  još i prije, u 9. st. kada franački pisac spominje Bornu, kneza Gačana. Vidimo od početka da je ovaj kraj imao potencijala i planova za nešto više. Ne zna se kad je Otočac točno nastao. Možda je dokaz njegovom postojanju Bašćanska ploča iz 1100. g. , ne zna se, ali 1300. je početak znanja o postojanju današnjeg Otočca. Skratimo priče iz davnine i prebacimo se u bližu povijest, te pokušajmo shvatiti zašto su ljudi prekinuli vezu između grada i rijeke koja mu je nadjenula ime i dala život. Otočac je određen njome. Taj mali gradić okružen brdima, doima se izoliranim od svega. Zaštićen. Kažu da su ljudi onakvi kakav je kraj u kojem žive. Zelen, žut, plav, obojan svim bojama. Ravan, visok, dubok, najtopliji ljeti, a najhladniji zimi. Sve je puno kontrasta i vijugavosti baš kao i Gacka. Takvi su i ljudi, šareni, duboki, drugačiji od ostalih. Možda bi nam zato bolje odgovarao stari naziv, Gačani. U Otočcu, malom gradu u kojem svi sve znaju i u kojem se svi poznaju, nema tajni. Vijesti ovdje teku poput rijeke, bile one točne, netočne ili lažne, ali to nije ništa strašno jer kao što sam i rekla, ljudi su šareni. No, jesu li ti šareni ljudi mogli malo bolje obojati ovaj grad i cijeli gacki kraj?

Godine 1964. netko je odlučio okovati Gacku kanalom koji vodi do HE Senj. Netko ju je odlučio skratiti za nekoliko kilometara. Netko je ugasio švičke slapove i jezero, netko se poigrao prirodom. Snažno tijelo Gacke je prerezano, a kroz njen grad prolazi slijepo crijevo tog tijela, mali zagađeni potočić koji je nekada bio glavni sastojak nekad slavnog  „Otočkog piva“.

Je li to bilo potrebno? Oduzeti dom biljkama i životinjama zbog nečeg što je moglo uspjeti i bez naše Gacke. Čini se da to nije zanimalo one koji su mogli nešto promijeniti.

Hoteli koji su bili na Gacki i koji su nosili njen naziv, propali su za vrijeme rata, no zašto ih nitko nije obnovio? Ispuštanje otpadnih voda u Gacku i ugrožavanje živog svijeta onih koji su nadjačali mali broj pravih znalaca i ljubitelja naše pastrve. Zašto to nitko ne sprječava? Ako mi nešto ne poduzmemo, možda će neka nova izvanzemaljska vrsta učiniti nešto u vezi očuvanja naše prirode. Očuvati Gacku koja je već na nekim dijelovima propala. Možda baš oni spase našu dolinu, ali od čega, koga? Bojim se da je odgovor, od nas samih.

Često čujem od ljudi: „Otočac će za par godina postati omiljen grad za naseljavanje poslovnih ljudi iz Zagreba i Rijeke jer tu imaju mir, a vrlo brzo dođu do poslovnog mjesta zbog autoceste.“ To „za par godina“ je bilo prije par godina, dakle mislili su na danas, a što je danas u Otočcu drugačije nego prije 10 godina? Zar tišina znači nešto osobi kojoj je jedino stalo do zarade, a nažalost naš kraj je izvor nekima koji zapravo čine zločin prema prirodi. Iskorištavanje naših šuma i voda je rašireno diljem Hrvatske pa tako i tu, a jedino što za sobom ostavljaju je zagađenje i šteta, a mi smo naivni, te to dopuštamo umjesto da se sami sjetimo koristiti svoja bogatstva. Htjeli mi to prihvatiti ili ne, ovo je jedan zaostali kraj u bilo kojem pogledu. A kako će se razvijati kad nema ljudi, a ljudi nema zato što je područje nerazvijeno. Jedan začarani krug. Danas se ljudi sele iz ove države, a kamoli ne iz ovog zakutka. No, uz malo truda mogli bismo nešto promijeniti, a kako nešto promijeniti? Uključivanjem ljudi sa svježim idejama koje su, naravno,  ostvarive.

Nestanovnici ovog kraja dođu očarani našim životima i svježim zrakom. Koliko sam samo puta čula tu frazu „svjež zrak“ od ljudi sa svih strana svijeta. Od zraka se ne živi. Dođu, nadišu se i odu. Ne možemo ih zadržati zrakom. Potrebni su naši domaći autentični proizvodi po kojima bi nas prepoznali, a žalosno je to što se osjeća velika sramota u zraku zbog pripadnosti ovom kraju. Čakavski govor, to je sramota?  Autohtona vrsta stoke, to je sramota? Na žalost, tako se razmišlja ovdje. No, to turisti žele, nas, naše, izvornost, jer to je ono što nas čini posebnima i primamljivima. Meni se osobno sviđala bivša Otočka pivovara koja je kao glavni sastojak koristila vodu iz Gacke. Možda su oni to samo tako govorili, a možda i nisu, ali stvar je u toj posebnosti, a ona znači i reklamu. I ja bih isto koristila vodu Gacke u prehrambene svrhe. Već je imamo u ponudi za piće. Slučajno sam pročitala u jednoj od knjiga o Gacki da je 90-ih godina u jednom od njena 3 velika izvora bila voda nulte kvalitete tj. najčišća voda. Eto, i što je s tim učinjeno? Prešućeno je i naposlijetku zagađeno. Ona je također vrlo bogata kisikom i malo je takvih rijeka u svijetu, a taj kisik omogućava veliki rast našeg malog ljubimca, pastrve. Potočna pastrva je posebna u svijetu i zato dolaze ribiči odasvud okušati se u sportskom robolovu, kakav nalazimo na Gacki. No, to nije dovoljno. Zašto tim ribičima ne bismo omogućili boravak za cijelu obitelj? Trebali bi imati prikladan smještaj, ponudu domaćih proizvoda, mjesta za izlazak u nove klubove u Otočcu, ugodne domaćine i vodiče. Tada, tada bi ovo bio pravi turistički raj, 30 minuta ljeti do najbliže plaže, isto toliko zimi do najbližeg skijališta, a proljeće je rezervirano isključivo za našu dolinu. Gradnja mnogo malih kućica, što bi uključilo mlade arhitekte i građevinare, koje bi se uklapale u okoliš. Uz novi hotel u gradu trebao bi još koji u blizini vode, ali on također ne bi bio stihijski sagrađen, već uklopljen. Imao bi terasu koja bi bila poput mosta preko Gacke, a gosti bi na njoj uživali u prirodi, hrani i nekom koktelu kojem je glavni sastojak domaća šljivovica. Tako bismo udružili domaće proizvođače i vlasnike. Ovdje treba više suradnje i podrške jedni drugih, a ovaj način je jedan od mnogih. Možda najposjećenija i najveća turistička atrakcija ovdje su medvjedi u Kuterevu koji iz godine u godinu dovode volontere iz svih strana svijeta koji pomažu održati uvjete na nivou. Turisti su željni prirode i živog svijeta koji su pravi odmor za oči i dušu. Znamo što ljudi žele, dakle, dajmo im to.

Mladi školovani ljudi odavde, trebali bi imati više mogućnosti. Da svi oni ostaju, ovaj grad bi bio tehnološko, društveno, sportsko znanstveno središte i na još mnogo načina razvijen. No tu nemaju ništa što bi ih zadržalo. Prije 40 godina Otočac je bio industrijski gradić s tvornicama i onda je možda bilo bolje nego danas. Je li moguće stvarno od Otočca napraviti bilo što od maloprije navedenog?  Ili su to samo maštanja glupog djeteta? Ne bih znala jer sam ja to glupo dijete koje ima bujnu maštu. Najgore je to što bi ta mašta lako mogla postati stvarnost, ali kome se obratiti i bi li me tko poslušao?

Trebala bi postojati neka udruga „Stari za mlade“ ili tako nešto, koja bi saslušavala ideje mladih ljudi, analizirala ih i vidjela mogu li se provesti u djelo. Sjedište bi im bilo u Otočkom centru za mlade, ali on se nalazi u mojoj glavi pa ću ga pokušati staviti na papir. Velika, prostrana zgrada bez zidova, jer oni guše maštu i kretanje. U njoj bi se nalazio boravak, glazbena soba za gradske bendove i članove glazbene škole, kino, ali naravno morali bismo se i educirati, pa bismo imali i knjižnicu, ali bi u njoj bila mnogo opuštenija atmosfera, nego u ostalima, pa bi nas možda ta neobvezatnost i opuštenost potaknula na učenje. Mala  sportska dvorana za rekreaciju i sportaše. Možda bi tako odrasli mogli skloniti djecu s ulica i iz kafića kad im to već toliko smeta. No, ta kuća ne bi funkcionirala jer su ljudi prerazličiti i netolerantni.

Također mi jako smeta što se puno pažnje posvećuje sportovima, ali u krivoj kategoriji, veterani. Zar je odraslima potrebno toliko vremena i treninga kojim zauzimaju našu veliku dvoranu? Mislim da nije jer imaju svoj život, a rekreacija je sporedna i može trajati samo sat vremena. Prednost bi trebali imati, opet ponavljam, mladi pred kojima je život, a za ostatak bi trebala biti namijenjena stara dvorana. Velika dvorana bi trebala postati gradska, a onda bi se na njoj mogli obavljati radovi. Nadograđivanjem bismo dobili fitness centar i teretanu, a u drugom dijelu bi bio kafić u kojem bi roditelji mogli čekati završetak treninga svog djeteta. Time bismo omogućili mladima sportašima da se razvijaju, a možda tako postali i mali uspješan sportski gradić.

Ono što bih ja htjela omogućiti Otočcu su bolji uvjeti za talentiranu djecu. Ni ne zna se koliko je takvih jer nikog ne zanimaju. Užasno je to što takvu djecu njihovo zatupljujuće okruženje sputava i onemogućava za nešto više, a na kraju i oni padnu pod utjecaj okoline i  propadnu.

Ovaj kraj je općenito pun nerazumijevanja i netolerancije  za nešto drugačije npr. vrstu glazbe koju netko sluša, način odijevanja ili života, a takvi, na žalost, trpe raznorazna zlostavljanja od onih koji su zaslijepljeni primitivizmom svoga odgoja ili neodgoja. Omogućimo inteligentnoj, talentiranoj djeci da se razvijaju. Posebnima i drugačijima normalan život, a za ostale je lako jer ako se netko neće sam brinuti za sebe, zašto bi itko drugi.

Neupotrebljavanje onoga što imamo,  najgore je što nam se dogodilo. Dakle, promjene u Gackoj dolini bi ukratko bile ovakve, priroda kakva se može sanjati znači turizam iz snova, omogućavanje boljih uvjeta talentiranim mladima u bilo kojem sportu, umjetnosti ili školskom predmetu znače raznorazni sportski ili znanstveni uspjesi, očuvanje prirode, ali i korištenje u dobre svrhe, suradnja proizvođača i korisnika, sve to je moguće, ali i još mnogo toga uz puno truda. Trebamo se udružiti i kao nekada stvoriti neraskidivu vezu između grada, ljudi i prirode. Ako to možemo zamisliti, možemo to i postići, a ako to možemo sanjati, možemo to i postati.

Ana-Marija Francetić, 1. gimnazije