Srednja škola Otočac

Natapala im je vrtove, pastrvama hranila siromahe, a izgledom i šumom uljepšavala muke, uljepšavala pogled na život. Njen tok obuhvaćao je podzemlje, travu, polja, suhe vrčeve, dušu naroda. Ljudi moji, koliko bih vam sad mogla pričati o prošlosti! Toliko je godina prošlo od naseljavanja, usmjeravanja, preuzimanja tog područja. Kako se mijenjao način života, ćud ljudi. Pogledajte samo arhitekturu. U Otočcu imate starih zgrada s rupama od rata, novih ljepotica s čeličnim ogradama. Pogledajte ljude. Za pastrvu su se borili siromasi, a sada je tako dragocjena, tako posebna... 

     Kada bismo računali da Zemlja ima 46 godina, čovjek bi se stvorio minutu prije njenog 46. rođendana. Čovječanstvo tako kratko djeluje, a tako se puno promjena dogodilo. Tako malo traje život jednog čovjeka, a tako dugo ostaje u sjećanjima bližnjih. Što nas onda čeka u budućnosti? Kako znati kada još nismo shvatili niti prošlost? Kako će se naša Gacka održati? Sada je treća u svijetu po čistoći, a hoće li tako i ostati? Ili će pasti na dno? Možda nešto moćnije od nas upravlja našim životima, našom Gackom dolinom. Ne vjerujete? Kako je onda moguće da se jedino vjera u nešto mitsko i božansko održala od čovjekovih početaka? Svaka politika, svaka civilizacija, svako stilsko razdoblje je trajalo, a zatim se zakopalo u uspomene. Vjera nije. I dalje je postojana. I dalje nam daje nadu, posljednju utjehu. Ličani su opstali zbog nje. Obvezivala je plemena, narode, obitelji - temelje civilizacije. Eh, kada bi mi barem vjerovali da to nije uzaludno, da mitska bića postoje...

     Drevne civilizacije nastajale su na moćnim rijekama. Moj Otočac nastao je na Gacki. Snaga vode je u njenom vječitom gibanju. Vječitom...

Pretpostavljate li da su rijeke tako snažne spletom okolnosti, ili sumnjate u nešto...?

Ah, tim pitanjima sam se ja zamarala od djetinjstva, otkad sam kao mala plutala čamcem po kristalnoj površini. Odgovor sam pronašla nenadano, padom s mosta. Osjećala sam bol, ubode tisuću noževa. Mislila sam da me smrt zahvaća rukama. Mrak se stvorio nada mnom dok sam tonula u zrcalo svojih snova. Odjednom sam prodisala. Otvorila oči. Vrisnula sam – na dnu rijeke. Za vrijeme mog vriska, svijetloplavi kristalni svod potamnio je. Noć je pala nad Gackom. Čovjek s dugom srebrnom kosom, ogrnut valovima, stajao je, slušao moj vrisak sklopljenih očiju. Otvorio je oči usporedno s početkom tišine, pogledao me. Na dnu rijeke, iako okružene vodom, suze su se zrcalile u našim očima. Moje zbog straha, nevjerice. Njegove, zbog tuge. Bilo je nešto tako poznato u njemu, nešto božansko, nešto nedodirljivo, a opet nešto tako domaće. Pred očima su mi proletjele slike bake, slike njene orehnjače, njene pletene maje u koju sam se voljela zavući. Slike djeda kojeg sam izgubila, koji sada živi samo u mojim sjećanjima.

     Bez riječi sam promatrala kristalni štap u smežuranim rukama, vojne redove s kopljima. Sada sam shvatila da tisuće noževa nisu posljedica hladnoće, već obrana ovih bića. Najstarijih stanovnika Gacke doline. Nalazila sam se u postelji od šaša, pastrvama obrubljenoj. Grgeči su buljili u mene. Šokirano, no prijateljski raspoloženo. Čudno. Kristalna odaja izgledala je poput, poput doma iz mojih snova. Odjednom, čovjek s plavim očima progovorio je. Skrenula sam pogled, zamagljen suzama na zvuk njegova glasa...

     „Dijete, ne boj se. Neću ti ja ništa. Poslušaj me. Vratit ću te majci i ocu, vratit ću te baki. Preživjet ćeš ovaj pad, ono što nitko nije preživio. Zovem se Borna. Gacka je moje kraljevstvo, moj dom. Počet ću pričati od početka. Daj mi samo priliku...“ sjeo je na kamen.

Kimnula sam glavom, bez riječi. On je uzdahnuo i s boli u glasu, započeo svoju povijest...

     „U početku, još od prvih vremena, vode su tekle ovim područjem. Ljudi nije bilo. Nije bilo smeća. Priroda je disala punim plućima, a voda ju je hranila. Ah, u tom vremenu stvorila se i moja vrsta – kraljovodi. Rasporedili smo se čim smo saznali kako stati na noge. Svaki je plemić dobio rijeku za svoje kraljevstvo. Ostali smo u dobrim odnosima, pomagali si, no nikad više nismo bili ujedinjeni. Moj djed je dobio Gacku, ljepoticu boje opala, rijeku koja je ponirala i uzdizala se. Volio ju je jer je smatrao život nepredvidivim, baš kao njen tok. Svoj rod je prozvao Gačanima. Živio je sa sjajem u očima. Volio je živahnost pastrva, žuborenje valova, sunčeve zrake na površini. Sve dok nisu ljudi naselili Zemlju te počeli krčiti šume, zagađivati vode, branama kočiti njihov let. Djed je bio ponosan borac. Dizao je vode te im pravio štetu. Kraljovodi su ga smirivali, pomireni s preranom sudbinom, no njegovu srdžbu nitko nije ugasio. Sve dok se ona nije pojavila. Moja baka. Bila je ljepotica. Zelenih očiju, svijetle kose, blijede puti. Valovi su joj mrsili kosu, a šuma živjela u njenim očima. Tako krhka, hah, kao dio Gačana. Nakon što je i njenu kuću uništio, te ugledao suze na njenom licu, žar njegovog pogleda počeo se gasiti. Obitelj ga nije mogla spasiti, umirao je polagano. Valovi su rasipavali njegov pogled. Proključala je krv njegovoj rodbini. Mislili su da žali za jedinstvom. Ali griješili su. Shvatili su, ljubav, jaka kao smrt guši ga. Iako su svoje postojanje tajili, bez razmišljanja su oteli tu djevojku Anku dok je prala rublje. To je ljudima bio prvi slučaj umiranja u Gackoj dolini, jer, nisu je nikada vratili, nikada pronašli. Nakon što su joj kraljovodi ispričali sve, nakon njenih suza, nakon preklinjanja njene želje za povratkom svojoj vrsti, odlučila je ipak ostati. Osjećala je da pripada blagosti valova.

     Karlo, djed moj, vratio se među žive. Sagradili su ovu Kristalnu odaju i osnovali obitelj. Imali su sina, Matu. Moj otac je imao crne kose djedove i zelene oči bakine. Narod priča da je bio heroj. Naime, ljudi su nakon Ankinog nestanka počeli sumnjati u slučajnosti. Istraživali su Gacku. Mi smo ih, naravno, ubijali kako bi se očuvala naša tajna postojanja. Moj otac ih je ubio najviše. Zbog njega su ljudi osjećali strahopoštovanje prema Gacki. Neko vrijeme su je smatrali božanstvom, a zatim su sva utapanja pripisali temperaturi i užurbanosti njenog toka. Otad smo spašeni.

     Njegov život se nije sastojao samo od ubijanja ljudi, pomagao je on njima. Za vrijeme najveće suše, natapao im je polja. Tako su ljudi ujedno osjećali i zahvalnost.

Jednog tmurnog dana, mlada djevojka, smeđe kose, plavih očiju, krenula je istraživati Gacku. Nije ona vjerovala u slučajnosti, u božanstva. Znala je ona da nešto postoji na dnu, prije svega jer je noću, gledajući u nebo, između šuma valova razabrala naš pjev. Srce joj je bilo znatiželjno, narav neukroćena, zaronila je. Otac mi je, naravno krenuo u boj. Kopljem joj je probo srce, a onda se dogodilo nešto neočekivano. Ona je otvorila oči, uhvatila ga za ruku i nasmiješila se prije krika boli. Kristal u očima njenim stopio se s rijekom. Otac je.. pa bilo bi teško opisat njegovo stanje. Ukočio se pod njenim pogledom. Njegovi vojnici su ga odvukli na ovu postelju na kojoj sad ležiš. Raznim činima su ga probali oživjeti. O, bio je on itekako živ, ali vatra njegova srca bila je hladna. Svi njegovi snovi o slavi, o ljubavi i sreći, pali su u zaborav. Shvatio je da je ubio curu o kojoj je sanjao. Djevojku koja je bila živa kao on, neukrotiva. Kasnije su saznali da se zvala Ana. Vratili su mu svijest nakon 7 godina. Ah, nije više bio borac. Otvorivši oči tog dana, uzeo je algu te  ju zategnuo preko dva kamena. Ribljom kosti počeo je urezivati sjaj oka koji mu je, ne zna kako, ostao u sjećanju. Zatim je rupčiću koji je našao u Aninim rukama udahnuo osjećaje. Pretvorili su se u leptire. Kratkotrajnost njihovog života predstavljala je kratkotrajnost očeve sreće. Kad mu je majka vidjela čemu se posvetio i što je postalo središte njegovog života, kada je vidjela da su snovi njenog sina uništeni, klonula je na jedan kamen s vriskom na usnama. Jao, djedove tuge onda. Udubio je u kamenu njeno ime, zavukao se u stijenu te tim kamenom zapečatio izlaz. Njegov nestanak uzburkao je cijeli svijet. Ali nije bilo spasa. Odlučio je umrijeti. Pronašli su ga čim je umro, čim je njegova želja da ga ne pronađu otišla s njegovom dušom.

      Te noći skupili su se svi plemići i za osvetu ljudskoj postojanosti podigli snažne valove. Zemlju su prekrile vode. No ipak, ni taj najveći potop nije isprao tugu u njihovim očima, niti ljagu ljudskog imena. Život se nastavio odvijati, nezgrapnije, sporije su dani prolazili, no svejedno se živjelo. Sunce je i dalje izlazilo na istoku, zalazilo na zapadu. Moj otac se posvetio umjetnosti. Osim što je slikao Anin pogled i pjevušio pjesme koje je ona voljela slušati, odlučio je oblikovati pejsaž. Plemići su mu ustupili svoja kraljevstva iz sažaljenja, a njim je gospodarila mašta. Oblikovao je obale, klifove i stijene. Stvarao je prekrasne slapove te usklađivao sunčeve zrake sa zelenilom šuma. Priroda je procvjetala. Bio je ispunjen jer je njegova zamišljena skladnost izazivala suze u ljudskim očima. Ljudi su bili nemoćni pred tom ljepotom. Ništavni. A opet su se osjećali posebnima jer su bili dio te prirode. Od praha su nastali, u prah će se i vratiti. Bila je to neporeciva činjenica. Otac se oženio nakon nekoliko stotina godina, s Martom.

     Način na koji su se upoznali bio je čudnovat čak i za pojmove kraljovoda. Naime, Marta je bila vrlo slična Ani, samo je imala crvenkastu kosu. Njenoj znatiželji također nije bilo kraja. Nije vjerovala u slučajnosti, nije vjerovala u smrt. Vjerovala je u mitove. Ona nije htjela skočiti u vodu. Nije željela preplašiti starosjedioce, u čije postojanje nije sumnjala, te time uništiti svoje nade. Ovaj put se pouzdala u ljudski um.
Čovječanstvo je od Anine smrti napredovalo. Ljudi su rijetko provodili noći pod vedrim nebom. Sada su živjeli od tehnologije. Tako je Marta iskoristila čudo mehanike, iako je inače prezirala to zanemarivanje snage majke Prirode, te je spustila kameru na gacko dno. Neka čudna sprava se ljetnog dana spustila na Matin prvotni crtež te prekrila ono oko. Priznajem, narod mi se uplašio. Nije to bilo zbog praznovjerja, dapače, mi upravljamo praznovjerjem. Kraljovodi su se bojali Matine reakcije.

No, on nije burno reagirao. Uzeo je kameru, pogledao je i s tužnim osmjehom rekao: „Sunce više ne odiše životom, čak i ono automatski, prema potrebi, ispušta zrake. Ne dam da i nas pretvore u robote. Za 50 godina napuštamo Gacku...“

     Marta je s druge strane objektiva promatrala. Taknule su ju njegove riječi. Dugo je promatrala kraljovode jer smo čuvali kameru. Naučila je naše običaje, naše pismo. U starosti, kad više ništa nije mogla izgubiti, uzela je bocu i napisala: „Obitelj je jedini temelj sreće. Ne ostavljaj svoj dom, izgubit ćeš sebe. Pratim vas već neko vrijeme pomoću kamere. Ne želim vam naštetiti. Zaronit ću u ponoć. Ne bojim se smrti, živim za snove.“

Moj otac joj je odlučio dopustiti dolazak. Sam. Nije htio da netko nastrada. Obukao je na sebe svečanu halju i uzeo u ruke koplje. Marta je zaronila, a on joj je dao mjehuriće za disanje.

Ona je govorila, on je šutio. Niti jedne riječi nije čuo, samo je gledao u njene oči poput leptira na rubu oceana. Sjetio se Ane. Nada mu je bljesnula u srcu, tinjajući plamen u očima se razgorio. Zaboravio je umjetnost, kraljevstvo. Svi putovi njegova života u mislima su bili vezani za nju. Oženili su se, a on joj je podario mladost. Kako je narod klicao povratku kraljeva života, kako su se Marti caklile oči zbog ovih snova, kako je Mata s radošću ponovo postao borac! Imali su 2 sina. Mene, Bornu, i mog mlađeg brata Ivana.Živjeli su sve dok nisu naučili svaku pojedinost ovog svijeta, a zatim su kraljevstvo prepustili nama. Svojim sinovima kojima su se dičili. Ja sam uvijek bio filozof, zanimale su me razne studije, istraživanja, Ivan je bio ratnik...“

Na spomen njegova imena, glas mu je zadrhtao.

     „Možda se pitaš zašto je moje rodoslovno stablo tako siromašno, kratko. Moj narod umire samo onda kada to poželi. Naravno, ne smiju živjet vječno, ali biraju svoj kraj. Ivan i ja smo vladali kraljevstvom. Borili smo se protiv tehnologije. Pokazivali ljudima kako je priroda neukrotiva, kako opasna, kako misteriozna. Tehnologija je nije mogla obuzdati, nije smjela. Ljudi su se kontrolirali, a naš narod nije izgubio svoje mjesto pod suncem.
Kada nam se život stabilizirao, borba za opstanak prestala, narod se okrenuo k pjesništvu. Gozbe su se održavale svakog tjedna. Kraljovodi su se veselili, a njihov vladar Ivan ponirao je u depresije. U borbama je izbijao njegov bijes, bijes zbog nemoći pred sudbinom, pred ljubavlju. Ah, snažnog borca zarobila je crvenokosa djevojka. Zvijezde su joj noću sklapale oči, a pjesma kraljovoda jutrom ju je budila. Danju bi ona oponašala njihov pjev, anđeoskim glasom. Prvi put nakon nekoliko tisućljeća, kraljovodi su provirili iznad površine Gacke. Mogli su oni živjeti i na kopnu, ali valovi su im održavali ritam srca. Provirili su te ponoći i ugledali ju kako sjedi na Vivoškom mostu. Zbog razlike u vrsti, a želje da ne promijeni njen život, Ivan joj se nije mogao niti obratiti. Prestankom borbi, prestala su i njegova „ispucavanja“. Osamljenost ga je obuzimala čak i u okružju ljudi.

     Jednog zimskog dana jednostavno je otišao. Nikome se nije javio. Čak ni meni. Nije to bilo tako nedavno. Prije 100-tinjak godina. Kraljevstvo je od tada u panici. Krive ljude, krive zlu kob koja je ščepala kraljovode. „Kako ne shvaćaju?!“ zagrmio je. Novi val se stvorio na tamnoj površini u vedroj noći.

„Kako ne shvaćaju da zla kob ne postoji, da ljudi nisu krivi, da ga je sreća zarobila! Osmijeh one male. Odrekao se svoje vrste, odrekao se sposobnosti da bira smrt. Ili nije? Kada bi gledali, pomalo filozofski, shvatili bi kako on zapravo i je odabrao svoj kraj. Odabrao ga je pod okriljem svoda...

 Nisam kasnije čuo za njega. Nije nam pismo ostavio, sliku, ništa svoje. Da nemam ovaj privjesak sa slikom majke, oca i njega, ne bih bio siguran je li njegovo postojanje bilo samo san. Postavio sam slapove ispod Vivoškog mosta koji dozivaju ime mog izgubljenog brata. Sada znam da je mrtav. Ubili su ga prijatelji.

     Jednom, u starosti, htio je zaroniti u naše kraljevstvo kako bi nam javio da je sretan, da se ne brinemo. No nismo ga prepoznali. Odrekavši se svoje plave krvi, ostario je. Zadnjim atomima snage se nasmiješio i rekao: „Vidim da vas ima tko braniti...“ Zatim nam  je predao mali ispisani rupčić s riječima:

„Čak i danas zamiriše Gacka, u proljeće, kao davno prije.

Moja Gacka, danima daleko, tamo gdje me već odavno nije.

Trebao sam reći, kad poći sam mor'o, da mi uzmete i koplje i alge, samo Gacku ostavite staru, kad navratim da je vidim bistru.

Nije sreća ono što vam nude, nisu valovi od zlata i noći.

Kad bi i mogli, ne prodajte sreću, jer onda vam više nitko ne može pomoći.

Rekao sam, u vjetar sam prič'o. Nikog nije bilo da me čuje. Oproštajne riječi ne voli baš svatko, netko trpi kamenje na duši...“

Pamtit ću one njegove oči, i rupice na obrazima kad se smijao...“ zašutio je pogledom izgubljenim u daljini.

     „Rupice na obrazima...“, sad sam ja počela pričati, „Zašto Vi to meni govorite? Zašto sam ja jedina preživjela ovaj pad? Zašto su mi vaša koplja ostavila samo ožiljak? Zašto ste mi tako poznati? Zašto sam upravo sada dobila odgovor na svoja pitanja i zašto se upravo danas moj san ostvario? Zašto...?“

Predao mi je medaljon svojih roditelja, i sljedeće čega se sjećam bila su neizgovorena pitanja na mojim usnama: „Zašto ste mi toliko poznati? Zašto u opisima tih ljudi pronalazim sebe? Zašto me bole te rupice na obrazima i zašto mi blješti pred očima slika Aninog pogleda?“ dok sam ležala u bolničkoj sobi.

     Zaspala sam...

     Probudila sam se nakon mjesec dana. Majka mi je rekla da sam pala s mosta i da ne znaju kako sam dospjela na obalu. Završila sam u komi, s čudnim ožiljkom na leđima, u obliku koplja. Bilo im je toliko nepoznanica.

Ja sam se sjetila Borne i njegove priče. Je li moguće da je mozak sve to samo zamislio prisiljen boli koju je uzrokovao pad? Ili je istina?

     Uskoro sam se vozila čamčićem ispod onog istog mosta. Pogledala sam u nebo. Sunce. Pogledala sam u Gacku. Tama. Vedra sam osoba. Svjetlost me vodi kroz čitav život. No zašto me onda privlači ta dubina? Kako mi ona može davati osjećaj sigurnosti, a sunce me odgajalo? Traži li moja narav promjene? Ma ne, previše sam nesigurna. Cijeli život se klanjam sigurnosti, znači li to da je dolje moj iskonski dom? Kada Gacka zapleše s valovima, moje srce zaigra.

Nešto je nedostajalo. Neka poveznica između Bornine priče, između njegovog izgleda, između mene.

Zavirila sam u album uspomena i pronašla djetinjstvo, pronašla odgovore, nedostajuću pojedinost vezanu za moje temelje i Borninu povijest.

      Biste li vi vjerovali tom snu? Možete li se zamisliti u mojoj situaciji? Biste li vjerovali tom mitu, kada bi se ispostavilo da je izgubljeni Bornin brat...vaš djed?

Ines Orešković, I.opće gimnazije