Srednja škola Otočac

Šetam se prirodom uživajući u svježem zraku i tišini. Za nekoliko godina ovo bi mogla zamijeniti bučna ulica nekog grada. U prvom sam razredu srednje škole i sve češće razmišljam o sutrašnjici. Planiram otići na neki fakultet u nekom većem gradu. Kraće rečeno, planiram otići odavde. Ovaj kraj ne nudi ispunjenje mojih želja. Ljudi je sve manje. Škole se prazne. Kuće se urušavaju. Budućnost definitivno ne sluti dobro. Neki krive ljude, neki krive to što nema posla…Zapravo, ovdje ni nema prevelikog izbora posla. Zbog toga je najviše ljudi otišlo. U doba kada su naši djedovi i bake bili mladi, ovo je bio živahan kraj pun sretnih i zadovoljnih ljudi. Živjeli su od poljoprivrede i bili sretni zbog ono malo što im je život dao. Bili su skromni. Ubrzo je krenuo razvoj velikih gradova i ljudi su poželjeli više. Većina je u svakodnevnom radu u tvornici zaboravila na kraj iz kojeg su potekli. Ljudi ne odlaze samo u veće hrvatske gradove. Ljudi odlaze iz Hrvatske. Svi mi imamo barem jednu tetu ili daljnjeg  rođaka iz Njemačke ili Kanade i slično. Odlazeći zaboravljaju svoje podrijetlo, jezik i kulturu, te se prilagođavaju novoj okolini. To je u srži čovjeka. Što brža prilagodba i još brži zaborav. Postoje i oni koji odlazeći nisu zaboravili svoj kraj, te prenose jezik i kulturu s koljena na koljeno. No, većina se vjerojatno neće vratiti. Barem ne za stalno. Vratit će se na dva dana tijekom vikenda, tjedan dana dok traje godišnji odmor. Pozdraviti znance i otići natrag. No, što je s nama koji smo još uvijek tu? Je li na nama dužnost očuvanja našeg kraja živim? Naše unutarnje želje se sve više kose s ljubavlju prema našem kraju. Želimo vidjeti više, a ne poznamo mjesto u kojem živimo. Ljude zanima nešto novo i neistraženo. Želja za pustolovinama je usađena duboko u nama koliko god mi to nijekali i pretvarali se da smo mirne osobe. Mjesto u kojem provodimo dane postane dosadno i zasitimo ga se. Možda i zato ljudi odlaze. Zbog znatiželje i želje za otkrivanjem nečeg novog. Ima i pozitivnih stvari u tome. Ipak nas je znatiželja dovela do površine Mjeseca. Ali opet, ne smijemo zaboraviti mjesto iz kojeg smo krenuli na put. Mjesto u kojem smo proveli najljepše dane života. Živeći u tom mjestu stekli smo prve prijatelje, možda i prvu simpatiju. Znatiželja nas možda odvede na put na kojem možemo provesti cijeli život tražeći nešto što smo ostavili iza sebe kad smo na taj isti put krenuli. Sreću za kojom smo tragali cijeli život možda smo ostavili u mjestu u kojem smo odrasli. Ipak mislim da nije lako otići i više se ne osvrnuti. Ne ostavljamo iza sebe samo praznu kuću. Tjeramo se da zaboravimo lijepe godine ispunjene uspomenama. Ali što napraviti kad ovdje ne vidimo budućnosti? Mladi ljudi su puni ambicija i ne žele cijeli život mukotrpno raditi za koricu kruha. Činjenica je da ne možemo raditi posao koji želimo i ostati u kraju kojeg volimo jer tog posla ovdje nema. Iza nas je i rat zbog kojeg su mnogi otišli ostavljajući za sobom sve što vole. Bio je to veliki šok za Hrvatsku. Možda je baš tada naš kraj doživio udarac od kojeg se nije oporavio. U mojem mjestu stoji velika zgrada. Nekada je to bila osnovna škola. Dječji smijeh je odzvanjao hodnicima i širilo se znanje. Danas tamo vlada tišina i sivilo. Zgrada je stara, mogla bi se za par godina srušiti. Djeca koja ovdje idu u školu mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Preselili su se u manju zgradu do škole, a velika škola je zatvorena. Je li to sudbina cijelog našeg kraja? Došlo je do smanjenja prirodnog prirasta. Jedino što se povećava su groblja. Stariji ljudi su jedini koji ostaju u ovom kraju. Kada oni odu, iza njih će ostati prazan dom koji će zbog neodržavanja uništiti priroda. Priroda je najveće bogatstvo ovog kraja. Zapravo, priroda je i najveća vrijednost koju imamo. Možda je naš kraj tako čist zbog toga što ljudi odlaze i ostavljaju prirodu na miru. Ljudi su ovdje godinama živjeli u skladu s prirodom. Ljepota prirode ovog kraja je jedino što nas i drži ovdje. Mnogi koji žive u velikim i zagušljivim gradovima često se požele preseliti u neko malo mjesto. Ne shvaćamo koliko bogatstvo imamo ovdje gdje jesmo. Ovo područje bi moglo biti turistički isplativo upravo zbog toga što se ljudi ponekad žele maknuti od gradske vreve. Nema dovoljno ljudi koji bi pokrenuli nešto što bi privlačilo turiste. Kad bi se nešto pokrenulo, otvorila bi se nova radna mjesta te ljudi više ne bi morali odlaziti zbog nedostatka radnih mjesta. No, ovo je sve daleko od toga. Najlakše je pobjeći od problema. Čini se kao da više nikoga nije briga za ovaj kraj. Za naš kraj. Ljepotu prirode ovdje nitko ne vidi, želje ljudi nitko više ne sluša. Često znam čuti ljude kako uzdahnu i kažu: “Što bi bilo da naši preci vide u što se ovaj kraj pretvorio?“ Ravnice, koje su ljudi nekada obrađivali kako bi mogli prehraniti sebe i svoju obitelj, obrasle su trnjem. Domovi, koji su nekada odjekivali ljudskim glasovima, sad su ruševine i dom životinjama. Samo se pitam kako će izgledati budućnost? Zamišljam dvije situacije. Možda ljudi dođu k pameti. Možda počnu naseljavati ovo mjesto, ili će ga barem prisilno naseliti ako svijet u budućnosti bude prenapučen. Zamišljam ulice pune ljudi. Možda se u budućnosti obnovi škola. Hodnici bi opet odjekivali smijehom, a u učionama bi se širilo znanje. Ovaj kraj bi živnuo i bio spašen od propasti. Moguća je ova situacija. Ali, uvijek postoji ali. Budućnost se može razviti u dva smjera. Situacija koju sam zamislila je bila optimistična. Uvijek se sve može okrenuti na bolje ma koliko god crno bilo, ali se može nastaviti razvijati i na gore. Jednog dana ovaj se kraj može pretvoriti u pustoš. Ljudi bi se potpuno iselili ili bi oni rijetki koji su ostali umrli. Priroda bi označila kraj svemu što je tu izgrađeno. Tada bi tišina u potpunosti zavladala. Kao što je vladala prije mnogo stoljeća kad ovdje još nije bilo ljudi. Naš mali kraj je već počeo izumirati.

Voljela bih ostati ovdje zbog prirode i mira koji me okružuje. Ne bih htjela živjeti u nekom prenatrpanom gradu. Ali kad završim fakultet ovdje neću imati posao koji bih htjela raditi. Ako nastavimo ovim slijedom budućnost ovog kraja je crna. Županija smo s najmanje ljudi. Živim u malom mjestu po imenu Stajnica za koje vjerojatno mnogo ljudi nije čulo. Svaki dan u šetnji ili na povratku kući iz škole gledam kako mjesto koje toliko volim izumire. Provela sam djetinjstvo ovdje i bilo bi mi žao kad bi se jednog dana izbrisalo s geografske karte.Ovo nije sudbina samo mojeg mjesta, već ljudi odlaze iz mnogih sličnih mjesta. Ne znam što će biti u budućnosti, ali nadam se pozitivnom. Nadam se da će se ljudi jednog dana početi vraćati u moje mjesto. Nadam se da će se ispuniti istom srećom kao prije mnogo godina.

Martina Murković, 1. razred opće gimnazije