Srednja škola Otočac

Vukovar zauzima posebno mjesto u mom srcu jer je on simbol otpora i stradanja Hrvata u Domovinskom ratu. Kad god slušam priče o Vukovaru, često kroz mene prolaze trnci zbog patnji i stradanja tih ljudi koji su morali tako tragično završiti samo zato jer su druge vjere ili nacionalnosti. Pogledao sam film o Vukovaru i Siniši Glavaševiću, također junaku Domovinskog rata, koji je svojim izvještajima s ratišta bez krvi i oružja 'ubijao' u psihološkom smislu srpske agresore na Vukovar, a podizao je moral hrvatskim braniteljima diljem zemlje. U tom dokumentarnom filmu najviše me se dojmio Francuz koji nije imao nikakve veze s Hrvatskom, ali je  hrabro pristupio ostalim braniteljima u odbrani Vukovara jer je osjetio da Hrvatska treba pomoć u ratu i da hrvatski narod nije ništa kriv, nego je sve samo dio velikosrpske politike. Najupečatljivija scena mi je bila u bolnici u  kojoj su srpski krvnici prolazili pored tog Francuza, a on se samo osmjehnuo i rekao: 'Pa izgubili smo… ja sam vojnik i oni su vojnici i ne bojim se'. Taj osmijeh ću vjerojatno pamtiti cijeli život  jer sam u tom osmijehu vidio i  shvatio koliko je veliki čovjek bio. Na njegovom licu vidjelo se da nije ubojica željan krvi. Na njemu se vidjelo da je on bio samo običan dečko koji je želio bolji svijet za sve nas.     

Karlo Kostelac

Čim izgovorim riječ Vukovar, vidim patnju, tugu, ruševine. Vidim stotine ljudi kako sa suzama u očima odlaze iz voljenog grada. Vidim i ljude koji oplakuju svoje bližnje, koji bespomoćno zazivaju tatu i mamu, sami ostavljeni među stotinama nepoznati lica. Pred očima mi slike borbi, a u ušima odjekuju pucnjevi i razaranja Vukovara, ostavljajući od prekrasnoga grada tek prašinu, ruševine, žrtve što bespomoćno leže na ulicama, uprljane krvlju i zločinom. Jedino u bolnici  bijaše nešto jadnih i nedužni ljudi koje odvode na Ovčaru i pogubljuju. Među njima je i svima nam dragi novinar Siniša Glavašević koji je bez straha govorio o ratu, stradanjima i zločinima. Ali simbol Vukovara za mene nisu tuga, ruševine i patnja, niti onaj mecima izbušen toranj. Za  mene je simbol Vukovara sloboda, za mene su simbol Vukovara svi oni koji su podarili svoj život slobodi toga grada, ti heroji koje ćemo zauvijek pamtiti.                  

 Ivana Perlić      

Meni je Vukovar grad heroj. Grad u kojem je stradalo najviše hrvatskih branitelja. Najrazoreniji grad u Domovinskom ratu. Grad koji simbol patnje i krvoprolića hrvatskog naroda. Nekoliko stotina ljudi još se vode kao nestali i ne zna se gdje su pogubljeni. Vukovar je pao 18 studenoga 1991. godine, kada ja još nisam bila ni rođena. Tužna sam kada pomislim kako je bilo teško izboriti se za hrvatsku domovinu. Nisam ništa osjetila na svojoj koži, ali suosjećam s ljudima koji su izgubili najmilije.             

Petra Bujan

Vukovar je simbol hrabrosti i najrazoreniji grad zbog ljudske pohlepe. JNA je imala najjaču vojsku bez milosti prema Vukovarcima. Žao mi je svih poginulih vojnika i civila, djece koja su morala svu tu žalost gledati. Mnogi su ostali bez sinova i kćeri, bez majki i očeva, bez najdražih. Mnogi su duhovi nemirni jer još lutaju ovim svijetom tražeći svoj dom. Od srca im hvala što su nas branili. Da ih nije bilo, danas ne bi bilo Hrvatske.               

Lucija Rumenović

Vukovar je za mnoge ljude tek običan grad i najveća riječna luka na Dunavu. Uz to je još i upravno, kulturno i gospodarsko središte Vukovarsko-srijemske županije. Ipak, za nas Hrvate Vukovar je nešto puno više. On je za nas Grad Heroj. Vukovar je stari barokni grad s mnogim značajnim građevinama, poput dvorca Eltz, franjevačkog samostana, crkava, ali i gradske bolnice što je pretrpjela mnoge napade u Domovinskom ratu. Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Najveća i najkrvavija bitka bila je bitka za Vukovar. Bila je to 87-dnevna opsada grada, a nakon što je Vukovar pao, JNA i srpske paravojne postrojbe počinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Točan broj vukovarskih žrtava nikad neće biti poznat. Prema službenim podatcima, 3.210 Hrvata je ubijeno, a 17.393 ih je ozlijeđeno. Uz ove podatke potrebno je reći da je Vukovar nešto posebno. Potrebno je to reći iz srca, onako kako to svaki čovjek zna napraviti drugačije. Vukovar je ponos i dika Republike Hrvatske, a ljudi to sve manje poštuju. Zar je moguće da se nakon svega što se dogodilo, nakon svih izgubljenih života i isplakanih suza, mora prešućivati i ne smije pričati dalje o Gradu Heroju? Smatram da se priča o Vukovaru mora širiti dalje. Ne kao povod za rat, već kao snaga i podrška, uvjerenje da se sve može. Vukovar je doista vrijedan spomena. Vukovar, Vukovar!  

Marin Smolčić

(…)Dok slušamo prepričavanja o brojnim stradanjima i gledamo to na televiziji, pitamo se je li to stvarno tako moralo biti. Zbog čega su cijenu životom plaćala djeca i nedužni civili? Je li netko s one druge strane razmišljao o tome da su u Vukovaru godinama živjeli i Srbi i Hrvati, i održavali godinama dobre odnose. Pitamo se kako te odnose opet uspostaviti, kako vjerovati jedni drugima? Proći će mnogo godina, ali ratne rane neće tako brzo zacijeliti. Mislim da su prejako urezane u naše živote i da će trebati puno vremena. Veliko hvala, gradu heroju…

Danijel Kostelac

Sinoć sam pogledao dokumentarni film o Vukovaru. Moram priznati da sam sve do sada izbjegavao takve emisije i filmove, pa me je jako pogodio. Znao sam da se svašta događalo u Vukovaru, ali da su žrtve bile tolike, to nisam znao. Zaintrigirao me je Francuz koji je došao braniti našu zemlju. On je, na žalost, na kraju nestao i ne zna se gdje je pokopan, ali on će vječno živjeti u našim srcima jer samo veliki heroji mogu doći braniti tuđu zemlju. Najviše me zaboli srce kad se sjetim da većina tih ubojica i dan danas slobodno šeta i za te zločine nitko ne odgovara.                       

Robert Dujmović

(…) Priča o Vukovaru jako me pogodila i rastužila, osjećala sam da me nešto steže u prsima. Taj rat je nešto najtužnije što sam čula. I nakon 19 godina Vukovar se još nije oporavio. Još ne mogu vjerovati ni zamisliti da se baš to dogodilo u našoj lijepoj domovini. 

Maja Marinić