Srednja škola Otočac

Prvi osvrt na Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja

Hamlet na naš seoski način – bez cenzure

U Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu učenici 4. razreda ekonomista Srednje škole Otočac s prof. Manjom Kostelac-Gomerčić gledali su predstavu Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Izabrana je baš ova predstava iz nekoliko razloga, riječ je o kultnom djelu Ive Brešana koje pripada najboljim dramskim tekstovima suvremene književnosti, o najpoznatijem domaćem primjeru „teatra u teatru“, o zabranjivanoj predstavi koja danas u režiji Vinka Brešana, premijerno izvedena u lipnju 2014., propitkuje i nove socio-političke odnose. Svakako je jak razlog i činjenica da se to djelo nalazi u nastavnom programu Hrvatskog jezika za 4. razrede i na popisu je gradiva za državnu maturu.

Predstava je bila odlična i željela sam da još traje. Glumci, režija, tekst, sve je bilo savršeno. Po vrsti je to groteskna tragikomedija, a radi se o lupeštini, primitivizmu i licemjerju, s jedne strane, i o težnji za pravdom, s druge strane. Radnja je smještena u Dalmatinskoj Zagori, izmišljenom selu Mrduša Donja, a naročito mi se sviđa posebna atmosfera koju predstava ima.

Smiješno je kako nepismenjaci glume Hamleta, ili kako ga oni zovu – „Omleta“, a na kraju će doživjeti iste sudbine kao likovi koje glume. Naravno, ovo je teatar u teatru. Radnja se događa u vrijeme komunizma, pa tako predstava započinje sastankom koji je sazvao drug Puljo, a tema mu je bila kultura u selu, pa će Šimurina dati prijedlog kako kulturno uzdići selo – pripremiti predstavu „Omleta“, tj. Hamleta, koju je on jednom slučajno gledao u Zagrebu.

Usred sastanka upada Joco i optužuje Bukaru, koji je sekretar i svi ga se boje, da je ukrao novce iz blagajne optuživši za to Jocinog oca, koji je nevin završio u zatvoru. Tako svi dobivaju uloge iz Hamleta koje im pristaju: Joco je Hamlet, njegova djevojka Anđa je Ofelija, njezin otac Puljo je Polonije, a kralj Klaudije je, naravno, Bukara. Majkača je Gertruda, Mačak je Laert, Šimurina pripovjedač, a seoski učitelj Škunca redatelj. I tako nastaje prava predstava, ista kao pravi Hamlet, no na naš seoski način. Zanimljivo je da nema cenzure što doprinosi još većoj zabavi.

Katarina Furlan

Drugi osvrt na Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja

Predstava koja se može gledati iznova i iznova

Ivo Brešan, jedan od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara, davne 1965. godine napisao je scenarij za predstavu „Hamlet u selu Mrduša Donja“. Prvi je put prikazana na daskama koje život znače 1971. godine u Teatru ITD, a s godinama je stekla status jedne od najboljih drama hrvatske književnosti. U tome kazališnom komadu isprepliću se elementi satire, groteske i tragedije, a tema je pretvorba klasične dramske priče u 'stvarne' događaje u modernom kontekstu (jedno selo u Hrvatskoj 50-ih godina 20.st.).

Scenarij je pisan u pet slika, odnosno pet prizora. Prva slika prikazuje grupu mještana koji su pozvani na sastanak Mjesnog aktiva Partije kako bi raspravljali o kulturno-prosvjetnim aktivnostima u selu. Oni s u začuđeni jer nisu naviknuli na kulturni život, već samo na seljački, obrađivanje zemlje u svrhu osiguranja egzistencije. Na koncu pristaju uprizoriti Shakespeareovog Hamleta što je predložio Šimurina. Prvi prizor zahuktava pojava Joce Škokića koji dolazi optužiti Bukaru da je naredio uhićenje nevina čovjeka, njegova oca.

U drugoj slici uočavamo ljubavni par, Anđu i Jocu, koji dobivaju zadatak odglumiti Ofeliju i Hamleta. Anđi se to posebno svidjelo jer bi na taj način provodili više vremena zajedno. Bukara određuje koga će tko glumiti, on će glumiti Klaudija, Hamletova strica, njegova draga bit će Majkača u ulozi Gertrude, Puljiz će glumiti Polonija, Ofelijina oca, a Mačak Laerta. Tekst će tumačiti Šimurina. Možemo reći da je svaki glumac dobio pravu ulogu.

Radnja se niže te dolaze problemi u shvaćanju originalnog Hamleta. Učitelj Škunca primoran je izmijeniti, iako smatra da nije dorastao tome, odnosno prilagoditi originalni tekst mještanima, a najviše Bukari koji slovi kao autoritet cijele družine. Zanimljiv je Bukarin mentalni sklop: britak i drzak na jeziku, prosječno inteligentan, preko mjere samouvjeren, ali nenačitan, što mu otežava shvatiti pročitano.

U trećoj slici kreće istraga: što i koliko Joco zna? Zna li pravu istinu? U istragu upleće se i Anđa, šarmantna zaručnica, a istraga završava loše za Bukaru jer se ispostavlja da Joco ima dokaz da mu je otac nedužan, a da je pravi krivac Bukara.

U pretposljednjoj slici je proba kostima koje je učitelj uspio nabaviti, a u posljednjoj slici događa se proba zadnjeg čina predstave Hamleta. Joco ostaje pasivan i mlako sudjeluje, no kada počinje obračun Hamleta i Laerta, odnosno Joce i Mačka, Joco iskorištava tu scenu i prisiljava Mačka da prizna sudioništvo i optuži Bukaru. Iako je istina izašla na vidjelo, ona više nikoga ne zanima jer je stigla vijest da se Jocin otac u zatvoru ubio, a Bukara uvjerava seljake u svoju nevinost i oni nastavljaju urlati i piti.

Važno je napomenuti kako se cijelo vrijeme odvija teatar u teatru, očita je intertekstualnost djela, kao i inovativnost jezika u drami koja se očituje u bogatstvu narodnog govora uz vulgarizme i pučke idiome. Brešan je „zabranio“ cenzuriranje određenih dijelova radi kvalitete izvedbe i slobode glumaca. Povezano s time, scenografija nije u prvom planu, ona je jednostavna, tek dvije drvene tribine, ponešto crvenih petokraka koje aludiraju na političko stanje u vrijeme radnje drame i podsjećaju na theatre politique, radio prijemnik, čije emitiranje pravi prijelaze između prizora, te stol i dvije stolice. Na taj je način glumcima omogućena veća pokretljivost na sceni, a publici koncentracija na glumce.

Kostimografkinja Marita Ćopo odradila je odličan posao dajući svakome liku kostim koji pristaje njegovoj ulozi i karakteru. Odjeća mještana je prosječna, onakva kakvu obični seljaci imaju. Jedino su se isticali Bukara zbog crnog kaputa i učitelj Škunca tipično učiteljski odjeven jer oni pripadaju, takoreći, višem sloju zajednice.

Redatelj Vinko Brešan uspio je u ovoj predstavi organizirati glumce i pružiti publici zadovoljstvo. To najbolje potvrđuje dugi pljesak, rekla bih iznadprosječni pljesak publike. Iako je u predstavi vladala napeta i politički nastrojena atmosfera, najveći efekt, pored mračne pozornice i mobilnih lampi, dao je glumac Borko Perić, koji je utjelovio lik Mile Puljiza Pulje. Sveukupni ansambl je dao sve od sebe i zaslužuje naše divljenje. Nešto inovativno, nešto suvremeno, nešto predivno. Predstava koja nosi poruku, koja se može gledati iznova i iznova, kao i klasičan film Sam u kući, ali to je već neka sasvim druga priča.

Josipa Lesinger

Fotografija preuzeta sa stranice kazalistekerempuh.hr

Prvi osvrt na Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja

Hamlet na naš seoski način – bez cenzure

U Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu učenici 4. razreda ekonomista Srednje škole Otočac s prof. Manjom Kostelac-Gomerčić gledali su predstavu Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Izabrana je baš ova predstava iz nekoliko razloga, riječ je o kultnom djelu Ive Brešana koje pripada najboljim dramskim tekstovima suvremene književnosti, o najpoznatijem domaćem primjeru „teatra u teatru“, o zabranjivanoj predstavi koja danas u režiji Vinka Brešana, premijerno izvedena u lipnju 2014., propitkuje i nove socio-političke odnose. Svakako je jak razlog i činjenica da se to djelo nalazi u nastavnom programu Hrvatskog jezika za 4. razrede i na popisu je gradiva za državnu maturu.

Predstava je bila odlična i željela sam da još traje. Glumci, režija, tekst, sve je bilo savršeno. Po vrsti je to groteskna tragikomedija, a radi se o lupeštini, primitivizmu i licemjerju, s jedne strane, i o težnji za pravdom, s druge strane. Radnja je smještena u Dalmatinskoj Zagori, izmišljenom selu Mrduša Donja, a naročito mi se sviđa posebna atmosfera koju predstava ima.

Smiješno je kako nepismenjaci glume Hamleta, ili kako ga oni zovu – „Omleta“, a na kraju će doživjeti iste sudbine kao likovi koje glume. Naravno, ovo je teatar u teatru. Radnja se događa u vrijeme komunizma, pa tako predstava započinje sastankom koji je sazvao drug Puljo, a tema mu je bila kultura u selu, pa će Šimurina dati prijedlog kako kulturno uzdići selo – pripremiti predstavu „Omleta“, tj. Hamleta, koju je on jednom slučajno gledao u Zagrebu.

Usred sastanka upada Joco i optužuje Bukaru, koji je sekretar i svi ga se boje, da je ukrao novce iz blagajne optuživši za to Jocinog oca, koji je nevin završio u zatvoru. Tako svi dobivaju uloge iz Hamleta koje im pristaju: Joco je Hamlet, njegova djevojka Anđa je Ofelija, njezin otac Puljo je Polonije, a kralj Klaudije je, naravno, Bukara. Majkača je Gertruda, Mačak je Laert, Šimurina pripovjedač, a seoski učitelj Škunca redatelj. I tako nastaje prava predstava, ista kao pravi Hamlet, no na naš seoski način. Zanimljivo je da nema cenzure što doprinosi još većoj zabavi.

Katarina Furlan

Drugi osvrt na Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja

Predstava koja se može gledati iznova i iznova

Ivo Brešan, jedan od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara, davne 1965. godine napisao je scenarij za predstavu „Hamlet u selu Mrduša Donja“. Prvi je put prikazana na daskama koje život znače 1971. godine u Teatru ITD, a s godinama je stekla status jedne od najboljih drama hrvatske književnosti. U tome kazališnom komadu isprepliću se elementi satire, groteske i tragedije, a tema je pretvorba klasične dramske priče u 'stvarne' događaje u modernom kontekstu (jedno selo u Hrvatskoj 50-ih godina 20.st.).

Scenarij je pisan u pet slika, odnosno pet prizora. Prva slika prikazuje grupu mještana koji su pozvani na sastanak Mjesnog aktiva Partije kako bi raspravljali o kulturno-prosvjetnim aktivnostima u selu. Oni s u začuđeni jer nisu naviknuli na kulturni život, već samo na seljački, obrađivanje zemlje u svrhu osiguranja egzistencije. Na koncu pristaju uprizoriti Shakespeareovog Hamleta što je predložio Šimurina. Prvi prizor zahuktava pojava Joce Škokića koji dolazi optužiti Bukaru da je naredio uhićenje nevina čovjeka, njegova oca.

U drugoj slici uočavamo ljubavni par, Anđu i Jocu, koji dobivaju zadatak odglumiti Ofeliju i Hamleta. Anđi se to posebno svidjelo jer bi na taj način provodili više vremena zajedno. Bukara određuje koga će tko glumiti, on će glumiti Klaudija, Hamletova strica, njegova draga bit će Majkača u ulozi Gertrude, Puljiz će glumiti Polonija, Ofelijina oca, a Mačak Laerta. Tekst će tumačiti Šimurina. Možemo reći da je svaki glumac dobio pravu ulogu.

Radnja se niže te dolaze problemi u shvaćanju originalnog Hamleta. Učitelj Škunca primoran je izmijeniti, iako smatra da nije dorastao tome, odnosno prilagoditi originalni tekst mještanima, a najviše Bukari koji slovi kao autoritet cijele družine. Zanimljiv je Bukarin mentalni sklop: britak i drzak na jeziku, prosječno inteligentan, preko mjere samouvjeren, ali nenačitan, što mu otežava shvatiti pročitano.

U trećoj slici kreće istraga: što i koliko Joco zna? Zna li pravu istinu? U istragu upleće se i Anđa, šarmantna zaručnica, a istraga završava loše za Bukaru jer se ispostavlja da Joco ima dokaz da mu je otac nedužan, a da je pravi krivac Bukara.

U pretposljednjoj slici je proba kostima koje je učitelj uspio nabaviti, a u posljednjoj slici događa se proba zadnjeg čina predstave Hamleta. Joco ostaje pasivan i mlako sudjeluje, no kada počinje obračun Hamleta i Laerta, odnosno Joce i Mačka, Joco iskorištava tu scenu i prisiljava Mačka da prizna sudioništvo i optuži Bukaru. Iako je istina izašla na vidjelo, ona više nikoga ne zanima jer je stigla vijest da se Jocin otac u zatvoru ubio, a Bukara uvjerava seljake u svoju nevinost i oni nastavljaju urlati i piti.

Važno je napomenuti kako se cijelo vrijeme odvija teatar u teatru, očita je intertekstualnost djela, kao i inovativnost jezika u drami koja se očituje u bogatstvu narodnog govora uz vulgarizme i pučke idiome. Brešan je „zabranio“ cenzuriranje određenih dijelova radi kvalitete izvedbe i slobode glumaca. Povezano s time, scenografija nije u prvom planu, ona je jednostavna, tek dvije drvene tribine, ponešto crvenih petokraka koje aludiraju na političko stanje u vrijeme radnje drame i podsjećaju na theatre politique, radio prijemnik, čije emitiranje pravi prijelaze između prizora, te stol i dvije stolice. Na taj je način glumcima omogućena veća pokretljivost na sceni, a publici koncentracija na glumce.

Kostimografkinja Marita Ćopo odradila je odličan posao dajući svakome liku kostim koji pristaje njegovoj ulozi i karakteru. Odjeća mještana je prosječna, onakva kakvu obični seljaci imaju. Jedino su se isticali Bukara zbog crnog kaputa i učitelj Škunca tipično učiteljski odjeven jer oni pripadaju, takoreći, višem sloju zajednice.

Redatelj Vinko Brešan uspio je u ovoj predstavi organizirati glumce i pružiti publici zadovoljstvo. To najbolje potvrđuje dugi pljesak, rekla bih iznadprosječni pljesak publike. Iako je u predstavi vladala napeta i politički nastrojena atmosfera, najveći efekt, pored mračne pozornice i mobilnih lampi, dao je glumac Borko Perić, koji je utjelovio lik Mile Puljiza Pulje. Sveukupni ansambl je dao sve od sebe i zaslužuje naše divljenje. Nešto inovativno, nešto suvremeno, nešto predivno. Predstava koja nosi poruku, koja se može gledati iznova i iznova, kao i klasičan film Sam u kući, ali to je već neka sasvim druga priča.

Josipa Lesinger

Fotografija preuzeta sa stranice kazalistekerempuh.hr