Srednja škola Otočac

Zlatko Sviben, redatelj i dramaturg predstave, izvrsno je postavio ovaj monološko-asocijativni roman iz doba realizma, dakle iz 19. stoljeća, na kazališne daske 21. stoljeća. Ruske uličarke, lihvari, pijanci i ubojice na sceni kazališta Gavella odlično su publici predstavili roman Zločin i kazna te probleme s kojima se susreće student prava Raskoljnikov (Franjo Dijak) nakon počinjenog  zločina i kazne koja je uslijedila nakon toga. Iako smatra da je počinio savršeno ubojstvo i da nije ostavio niti jedan dokaz, Raskoljnikova razdire bojazan da će biti otkriven i u vrućici leži u klaustrofobičnom sobičku. Je li napravio pravu stvar, je li njegovo djelo opravdano i je li zla lihvarica Aljona Ivanovna ( Ingeborg Appelt) zaslužila umrijeti? – samo su neka od pitanja koja si možemo postaviti gledajući predstavu.

Odmah po ulasku, učenici su mogli primijetiti pozornicu koja je u potpunosti bila ispisana na ruskom jeziku, a najviše se isticao potpis Dostojevskog. Budući da su dijelovi scene bili pokretni, predmeti na pozornici su se često i neprimjetno izmjenjivali. U lijevom kutu nalazila se Raskoljnikovljeva sobica, a u desnom se lihvarka Aljona Ivanovna ljuljala u stolici. Odmah na početku predstave počinjeno je ubojstvo. Svi su se nadali nekim posebnim scenama s krvavom sjekirom u Raskoljnikovljevoj ruci, ali je sam čin ubojstva počinjen bez tog  predmeta. Jedan zamah rukom, baš kada su se na tren ugasila svjetla, i snažni prodor zvuka glazbe, riješili su ubojstvo lihvarke Aljone Ivanovne. Za samo nekoliko trenutaka, gledatelji su vidjeli Aljonu Ivanovnu kako izbečenih očiju i otvorenih usta, nepomično visi s ograde svoje sobe.

U predstavi su izvrsno isprepleteni  glazba i gluma. Lik Katarine Ivanovne (Anja Šovagovič Despot) predstavlja nam se pjevajući dok Marmeladov (Zoran Gogić) priča o noj. Glumci na glavi imaju male mikrofone koji se pale samo u onim trenucima kada lik nešto govori u sebi. Tako u jednom trenutku možemo čuti tiho šaputanje u mikrofon i pratiti unutarnji govor lika, čuti njegove misli, a već u drugom trenutku dalje pratiti dijalog s ostalim likovima. Tu je, naravno, najistaknutiji unutarnji govor Raskoljnikova.

Inspektor Porfirije Petrovič (Ozren Grabarić) vješto se poigrava s Raskoljnikovljevom savjesti jer na temelju Rakoljnikovljevog članka sumnja da je  upravo Raskoljnikov  tražena ubojica. U dilemi Raskoljnikova o tome hoće li priznati zločin, hoće li se ubiti ili pak pronaći neko treće rješenje, pomaže mu uličarka Sofija (Nela Kocsis), koja ga nagovara da prizna ubojstvo. Darko Milas, u ulozi Svidrigajlova, svojom specifičnom i izvrsnom dikcijom savršeno je iznio lik ogavnog i zlog lika poput Svidrigajlova.

Pored već spomenute glazbe, u predstavi je gotovo pa najvažniju ulogu igralo svjetlo (Zdravko Stolnik). Osim što je bilo ključno za izvedbu određenih scena, zajedno s glazbom doprinijelo je dramatičnosti i napetosti, ali i istaknulo glavnog glumca u trenucima kada se isticao njegov monolog. Kostimi (Marita Ćopo) usklađeni su s romanom iz 19. stoljeća. Prevladava siva i crna boja, a samo Sonjin lik, koja sukladno svojem zanimanju nosi uočljive i šarene boje, unosi malo šarenila na pozornicu.

Na završetku predstave svi su glumci dobili gromoglasni pljesak, a najveće oduševljenje publike, koja je to pokazala još glasnijim pljeskanjem, izazvali su Franjo Dijak, Darko Milas i Ingeborg Appelt.

                                                                                                Dario Eror, II. gim.

Zlatko Sviben, redatelj i dramaturg predstave, izvrsno je postavio ovaj monološko-asocijativni roman iz doba realizma, dakle iz 19. stoljeća, na kazališne daske 21. stoljeća. Ruske uličarke, lihvari, pijanci i ubojice na sceni kazališta Gavella odlično su publici predstavili roman Zločin i kazna te probleme s kojima se susreće student prava Raskoljnikov (Franjo Dijak) nakon počinjenog  zločina i kazne koja je uslijedila nakon toga. Iako smatra da je počinio savršeno ubojstvo i da nije ostavio niti jedan dokaz, Raskoljnikova razdire bojazan da će biti otkriven i u vrućici leži u klaustrofobičnom sobičku. Je li napravio pravu stvar, je li njegovo djelo opravdano i je li zla lihvarica Aljona Ivanovna ( Ingeborg Appelt) zaslužila umrijeti? – samo su neka od pitanja koja si možemo postaviti gledajući predstavu.

Odmah po ulasku, učenici su mogli primijetiti pozornicu koja je u potpunosti bila ispisana na ruskom jeziku, a najviše se isticao potpis Dostojevskog. Budući da su dijelovi scene bili pokretni, predmeti na pozornici su se često i neprimjetno izmjenjivali. U lijevom kutu nalazila se Raskoljnikovljeva sobica, a u desnom se lihvarka Aljona Ivanovna ljuljala u stolici. Odmah na početku predstave počinjeno je ubojstvo. Svi su se nadali nekim posebnim scenama s krvavom sjekirom u Raskoljnikovljevoj ruci, ali je sam čin ubojstva počinjen bez tog  predmeta. Jedan zamah rukom, baš kada su se na tren ugasila svjetla, i snažni prodor zvuka glazbe, riješili su ubojstvo lihvarke Aljone Ivanovne. Za samo nekoliko trenutaka, gledatelji su vidjeli Aljonu Ivanovnu kako izbečenih očiju i otvorenih usta, nepomično visi s ograde svoje sobe.

U predstavi su izvrsno isprepleteni  glazba i gluma. Lik Katarine Ivanovne (Anja Šovagovič Despot) predstavlja nam se pjevajući dok Marmeladov (Zoran Gogić) priča o noj. Glumci na glavi imaju male mikrofone koji se pale samo u onim trenucima kada lik nešto govori u sebi. Tako u jednom trenutku možemo čuti tiho šaputanje u mikrofon i pratiti unutarnji govor lika, čuti njegove misli, a već u drugom trenutku dalje pratiti dijalog s ostalim likovima. Tu je, naravno, najistaknutiji unutarnji govor Raskoljnikova.

Inspektor Porfirije Petrovič (Ozren Grabarić) vješto se poigrava s Raskoljnikovljevom savjesti jer na temelju Rakoljnikovljevog članka sumnja da je  upravo Raskoljnikov  tražena ubojica. U dilemi Raskoljnikova o tome hoće li priznati zločin, hoće li se ubiti ili pak pronaći neko treće rješenje, pomaže mu uličarka Sofija (Nela Kocsis), koja ga nagovara da prizna ubojstvo. Darko Milas, u ulozi Svidrigajlova, svojom specifičnom i izvrsnom dikcijom savršeno je iznio lik ogavnog i zlog lika poput Svidrigajlova.

Pored već spomenute glazbe, u predstavi je gotovo pa najvažniju ulogu igralo svjetlo (Zdravko Stolnik). Osim što je bilo ključno za izvedbu određenih scena, zajedno s glazbom doprinijelo je dramatičnosti i napetosti, ali i istaknulo glavnog glumca u trenucima kada se isticao njegov monolog. Kostimi (Marita Ćopo) usklađeni su s romanom iz 19. stoljeća. Prevladava siva i crna boja, a samo Sonjin lik, koja sukladno svojem zanimanju nosi uočljive i šarene boje, unosi malo šarenila na pozornicu.

Na završetku predstave svi su glumci dobili gromoglasni pljesak, a najveće oduševljenje publike, koja je to pokazala još glasnijim pljeskanjem, izazvali su Franjo Dijak, Darko Milas i Ingeborg Appelt.

                                                                                                Dario Eror, II. gim.