Posljednjeg svibanjskog utorka sa svojim kolegama šumarskog smjera uputio sam se u Nacionalni park Sjeverni Velebit kako bismo iz prve ruke upoznali prirodne ljepote i posebnosti ovoga zaštićenog područja. U pratnji nastavnika struke Ive Abramović i Augustina Jelušića popeli smo se na klekovinom obrasli Veliki Zavižan, razgledali Velebitski botanički vrt, posjetili najstariju visinsku meteorološku postaju u Hrvatskoj i okrijepili se u Planinarskom domu Zavižan uživajući u ugodnom predahu okruženi netaknutom prirodom Velebita.
U jutarnjim satima autobusom smo krenuli prema Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Nakon kraćeg zaustavljanja na ulazu u nacionalni park radi kupnje ulaznica stigli smo na odredište, gdje nas je dočekalo vedro nebo, ugodna toplina i prekrasan pogled na velebitske vrhove. Po dolasku smo se podijelili u dvije skupine. Jedna se skupina uputila u Velebitski botanički vrt, dok se druga, u kojoj sam bio i ja, zaputila prema vrhu Veliki Zavižan.
Iako mnogima uspon nije bio lagan, svi smo uspješno stigli do vrha. Tijekom uspona pratio nas je vodič Milko Tomljanović iz Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, koji nam je približio poslove uređivanja i uzgajanja šuma unutar zaštićenih područja. Posebno mi je zanimljiv bio prikaz vegetacijskih pojaseva Velebita i njihove raščlanjenosti. Impresivno je da se na razlici od svega nekoliko stotina metara nadmorske visine izmjenjuju čak tri vegetacijska pojasa, pri čemu je klekovina bora krivulja najviši vegetacijski pojas u Hrvatskoj. Posljednjih stotinjak metara uspona bilo je najzahtjevnije zbog kamenitog terena, no trud se itekako isplatio jer nas je na 1676 metara nadmorske visine dočekao veličanstven pogled na razvedenu jadransku obalu i brojne otoke. Tada su mnogi zaboravili na umor i odmah posegnuli za mobitelima kako bi zabilježili prizor.
Nakon povratka skupine su se zamijenile pa sam i ja posjetio Velebitski botanički vrt. Ondje nas je dočekala vodičica Irena Krušić Tomaić, stručna savjetnica za šume. Saznali smo da je ova velebitska botanička oaza osnovana 1967. godine na inicijativu dr. Frana Kušana, profesora Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu. Smješten na 1480 metara nadmorske visine, vrt u svom središtu skriva Balinovačku ponikvu oko koje vodi kružna kamenita staza duga 600 metara. Posebno mi se svidjela ideja da se bogatstvo velebitske flore približi svim posjetiteljima, a ne samo znanstvenicima i istraživačima. Danas u vrtu raste oko 300 biljnih vrsta, od kojih su neke samonikle, a druge donesene s različitih dijelova Velebita. Nakon predavanja sudjelovali smo u igri determinacije vrsta drveća, grmlja i prizemnog rašća. Uz pomoć stručne literature pokušavali smo prepoznati što više biljnih vrsta, a natjecateljski duh dodatno je porastao kada smo saznali da najbolje očekuju i nagrade.
Nakon dvije aktivnosti uslijedili su odmor i okrjepa u Planinarskom domu Zavižan. Slobodno vrijeme proveli smo razmjenjujući dojmove u hladovini doma, a zatim poslušali predavanje meteorologa Drage Vukušića pokraj meteorološke postaje Zavižan. Prisjetili smo se gradiva iz meteorologije i saznali niz zanimljivih podataka. Tako smo doznali da je Zavižan najsnježnija meteorološka postaja u Hrvatskoj, s najvećom izmjerenom visinom snijega od 322 centimetra. Ujedno je i najvjetrovitija postaja, s prosječno 102 dana godišnje tijekom kojih puše jak ili olujan vjetar, dok je najveća zabilježena brzina vjetra iznosila čak 185 km/h.
Za kraj terenske nastave popeli smo se na vrh Velika Kosa, gdje su nastavnici svojim kratkim izlaganjem zaokružili sadržaj dana. Nakon silaska uputili smo se prema autobusu te se, umornih nogu, ali puni dojmova, novih znanja i lijepih uspomena, vratili svojim kućama.
Novinarska skupina
Filip Milković
3. d
