Kad sam prvi put uzeo ovaj roman u ruke, nisam bio siguran što očekivati. Naslov mi je zvučao romantično, možda je i to jedan od razloga zašto sam pomislio da je riječ o ljubavnoj priči koja se čita brzo i zaboravi još brže. Ipak, pokazalo se da sam donekle bio u krivu.
Roman prati Martinu Mlinarević, bosanskohercegovačku ambasadoricu i književnicu, koja odlazi u Prag preuzeti ulogu veleposlanice. Čitajući kratki sadržaj, pomislio sam da je roman klasičan ljubavni klišej. Radnja se temelji na jednoj slučajnosti. Naime, istog dana, 14. svibnja 1982., u Odesi i Ljubuškom rađaju se dječak i djevojčica čiji će se životi četrdeset godina kasnije preplesti upravo u Pragu. Ona postaje veleposlanica, on dolazi kao prognanik nakon srpske invazije na BiH. Radnja se odvija u posljednjih šest godina, odnosno prati njezin život od kraja 2019. godine. Mlinarević u svome stanu stvara utočište, malu zajednicu izgubljenih ljudi koji su zbog rata u Ukrajini ostali bez mjesta kojem su nekad pripadali.
Autorica piše jako osobno. Opisao bih njezin stil kao vođenje dnevnika i ponekad sam se gubio u svim tim emocijama i opisima Praga. Na nekim mjestima to je prednost jer se jasno osjeti da tekst dolazi iz stvarnog iskustva. No početak je bio težak za praćenje. Čitao sam sporije nego inače, ponekad i petnaest minuta za tri stranice, i opet mi nije bilo jasno sve što sam pročitao. Kako se knjiga bližila kraju, uhvatio sam ritam i hercegovački izrazi više mi nisu bili tolika prepreka za razumijevanje.
Kraj me pomalo iznenadio. Zapravo, cijela priča vodi prema jednom trenutku u kojem jedna odluka o dobroti može promijeniti tuđi život. Ne radi se o nekoj velikoj i napetoj završnici, ali osjetio sam težinu svega što je autorica prošla i zbog čega je uopće uzela pero u ruke. Naslov tada dobiva sasvim drugu dimenziju. Nije više romantični stih, nego očajnička molba izrečena uz krevet bolesnog čovjeka: „Prenijet ću te preko Praga, samo mi preživi.“ Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju jest činjenica da je Mlinarević postala veleposlanica vlastite zemlje nakon što je iz nje na neki način bila protjerana. To je paradoks koji me natjerao na razmišljanje o tome koliko je naš prostor kompliciran i koliko se neke stvari jednostavno ne mogu objasniti nekome tko nije odavde.
Roman nije za svakoga i nije nešto što bih preporučio kao lagano štivo. Potrebno je malo strpljenja da se dođe do kraja, ali onaj tko izdrži neće požaliti. Osobno početak nije bio previše uzbudljiv, no završetak je bio dovoljno snažan da promijeni moj ukupni dojam o djelu. Preporučio bih je starijim čitateljima koji vole autobiografske priče i kojima nije strano čitanje o ratu, izbjeglištvu i problemima suvremene svakodnevice.
Dominik Bešanić
2. a