Glavni lik romana “Badem” korejske spisateljice Won-pyung Sohn jest tinejdžer Yunjae, dječak koji boluje od aleksitimije, poremećaja zbog kojeg ne može prepoznavati ni vlastite ni tuđe emocije. Uzrok je nerazvijena amigdala, mali dio mozga koji izgleda poput badema, što je i osnova naslova romana. Yunjae ne osjeća strah, ne osjeća tugu, ne osjeća radost na način na koji bi trebao. Živi uz majku i baku koje ga strpljivo uče kako funkcionirati u društvu, kako čitati ljude oko sebe i kako se ne isticati. A onda se dogodi tragedija koja ga ostavlja samog na svijetu, i tu zapravo počinje prava priča.

Trenutak koji me najviše dirnuo, uz onaj kada ostaje sam, bio je trenutak kada Yunjae upoznaje Rosu. Do tada sam čitao o dječaku koji je miran, hladan, bez reakcija i emocija koje bi odavale da je uopće živ iznutra. Zamišljao sam ga kao neku vrstu robota, a onda se tijekom susreta s Rosom počinju događati male promjene u njemu. Počinje primjećivati stvari koje prije nije primjećivao, osjeća neku silu koja ga vuče prema njoj, ali je ne može definirati jer je doživljava prvi put u životu.

Ono što me na kraju ostavilo bez teksta jest zaključak romana da ljubav i blizina voljenih mogu promijeniti čovjeka i u njemu probuditi nešto što po svim zakonima biologije ne bi trebalo biti moguće. Radnja možda nije savršeno zaokružena, ali u tom završetku ima topline koja ostaje dugo nakon što zatvoriš knjigu.

„Badem“ je jedina knjiga koja me natjerala da se zapitam kako bi izgledao moj život da ne mogu osjetiti ono što osjećam svaki dan. Preporučujem je svima koji vole priče o odrastanju i o tome koliko jedna osoba može nesvjesno promijeniti drugu.

Dominik Bešanić

2. a