Iz srednjoškolskih klupa te, u sjećanju tako bliske, iako već davne, 2016. izišlo je 129 maturanata iz sedam razrednih odjela. Prošle nas se subote, na proslavi desete godišnjice mature, skupilo, pak, 54 iz pet razrednih odjela. Život je, kako to obično biva, svakoga odveo svojim putem – neki su završili fakultete, neki odmah počeli raditi, neki su otišli iz Otočca, neki u njemu ostali, a neki maštaju o povratku. Neki su osnovali obitelji, neki su na putu prema tome, a neki još nemaju tih planova. Gledajući nas ponovno na okupu, činilo se da je svatko pronašao svoje mjesto i da nam je svima zajedničko jedno – zadovoljstvo putem koji smo prošli i životima koje danas živimo.
Unatoč tome što su nas godine odvele na različite strane i ispisale različite životne priče, na jedan dan, nastavili smo tamo gdje smo prije desetljeća stali.
Vrijeme se nekako vratilo unatrag, i shvatili smo da nas je taj dio života koji smo proveli zajedno obilježilo i da smo ostali trajno povezani uspomenama i nekim poznatim osjećajem pripadnosti.
Kao nekad prije prvog sata ili, budimo iskreni, često i umjesto njega, prije susreta s razrednicama prvo smo se okupili u kafićima, a zatim zajedno krenuli prema Srednjoj školi Otočac. – Svi ste sjeli na svoja mjesta – kroz smijeh je primijetila razrednica gimnazijalaca Ljiljana Jergović pa krenula i nabrajati imena onih čija su mjesta ostala prazna.
I šumarski tehničari, ekonomisti, poslovni tajnici i elektromehaničari u svojim su se učionicama prisjećali školskih dana i listali stare dnevnike nakon čega je uslijedilo zajedničko fotografiranje, a druženje se nastavilo uz večeru u Hotelu Zvonimir, gdje nas je zabavljao Premium band.
Uspomene su se tog dana budile na razne načine pa tako i kroz pjesme, a posebno pred kraj večeri, kada je naš Lovro Kranjčević, kao u dobra stara vremena, uzeo harmoniku i započeo onu našu. A mi, zagrljeni ispred njega, nastavili u glas: „A ja naivan, mislio sam da me voliš i da sam ti prijeko potreban.“
Nikolina Orešković
bivša učenica Srednje škole Otočac