Neki susreti ne traže uvod ni objašnjenje, samo osmijeh, pogled i ono: „Pa, gdje si ti, čovječe?” Upravo takav bio je susret generacije maturanata 1989./1990., koji su se prve kolovoške subote okupili kako bi obilježili 35. obljetnicu mature – uz zagrljaje, smijeh i sjećanja koja nisu izblijedjela nego su, s vremenom, postala još dragocjenija.
Okupljanje je započelo u dvorištu i holu otočke srednje škole, uz rečenice: „Još si isti!” i „Uopće se nisi promijenila!”, koje postaju sve ljepše što je godina više. Zasigurno je općem dojmu pridonio i ležeran „dress code“, uz neizostavan “jeans”.
Ono što ovu generaciju čini posebnom nije samo vrijeme u kojem je stasala nego i raznolikost zanimanja: ekonomisti, inokorespondenti, kulturnjaci (INDOK), trgovci, elektraši, kemičari, tekstilci, tokari i strojari. Generacija je to koja je objedinjavala i teoriju, i praksu, i kreativnost, i tehniku, a danas, čini se, i zavidnu sposobnost organizacije okupljanja.
Neformalan, topao i iskren uvodni govor Irene (Ivić) Banić potvrdio je da su generacija posebna ne samo po uspomenama nego i po međusobnoj povezanosti koja ne blijedi. Unatoč godinama, rijetkim susretima i geografskoj udaljenosti, ostali su generacija ljudi koji znaju biti tu jedni za druge. U teškim trenutcima pokazali su se kao podrška, rame, poruka, prisutnost i sve ono što se ne uči u školskim klupama.
Poseban trenutak bio je minuta šutnje za kolege koji više nisu među njima. Neki od njih redovito su dolazili na prijašnja okupljanja i njihov je osmijeh nedostajao. No, tijekom prvog kolovoškog vikenda bili su ipak prisutni u pričama, sjećanjima i tišini koja ih je dostojanstveno ispratila.
Nakon prozivanja prisutnih prema smjeru koji su pohađali slijedilo je fotografiranje po razredima, zajedno s razrednicama i razrednicima – Vesnom Dasović, Gordanom Božičević, Ivankom Marković, Milanom Rukavinom i Ivanom Vidmarom, a zatim i zajednička fotografija svih koji su stigli iz raznih dijelova zemlje, pa i iz inozemstva.
Večernji dio nastavljen je u svečano uređenoj dvorani vatrogasnog doma, gdje su hitovi osamdesetih odradili svoje, a sjećanja su se sama nizala uz večeru, piće i obilje dobra raspoloženja.
Pub kviz dodatno je zagrijao atmosferu – pitanjima o tadašnjim kafićima, profesorima, bendovima, ekskurzijama i maturalnoj zabavi. Svi su se nakratko vratili u one dane kada je sve bilo moguće, a svaki su petak i subota imali svoj plesnjak. Najuspješniji su timovi i nagrađeni prigodnim poklonima:
„Lako ćemo” – treće mjesto
„INO tim” – drugo mjesto
„Arse & Co” – zasluženo prvo mjesto.
Poseban začin večeri bio je „Memory kutak” – stol prepun predmeta iz školskih dana: košarkaška lopta, starke, kasete i ploče, časopisi, značke, stare kemijske olovke, razglednice i brojne druge memorabilije, odnosno predmeti koji su budili asocijacije na mladost, prve ljubavi, ocjene, izlete i sve ono što se nosi u sebi i kada prođu desetljeća.
Kao prigodna gesta profesorima su uručene knjige s posvetom, koje su potpisali svi bivši maturanti, simboličan poklon i zahvalnost za sve ono što su utkali u ovu generaciju, koja s odmakom godina sve više prepoznaje koliko su ti temelji bili važni.
Večer su začinili brojni trenutci koji nisu mogli stati u program – sitnice, pjesme, stari interni izrazi, sjećanja, dosjetke i šale koje odmah vrate duh vremena. Ova proslava nije bila samo večer za prisjećanje nego je bila i podsjetnik na to da mladost ne prestaje onoga dana kad napustiš školu. Ona ostaje u ljudima koji su te oblikovali, u prijateljstvima koja prežive sve i u trenutcima kad se pogledaš u oči s nekim tko te zna desetljećima. Bilo je to više od susreta, bila je to potvrda da prava generacija traje.
Njezino trajanje sigurno će potvrditi i sljedeće okupljanje – uz još pokoju sijedu, ali jednak osmijeh. Svi okupljeni dijele mišljenje da je pet godina ipak predugo nadajući se da do sljedećih zagrljaja ipak neće morati toliko čekati.
Maturanti 1989./1990., generacija krede i velikog srca
Fotografije: Zoran Orešković
