Roman „Želim pojesti tvoju gušteraču“ djelo je suvremenog japanskog autora Yoru Sumina. Iako je napisao mnogo zapaženih djela, upravo ga je ovaj roman najviše proslavio i lansirao među književne zvijezde. Knjiga je osvojila mnoge nagrade, uključujući prestižnu japansku nagradu (Japan Booksellers’ Award), što je posebno značajno jer pokazuje da su je čitatelji masovno kupovali, a ne samo kritičari. Doživjela je ekranizacije u obliku anime filma i igranog filma.
Radnja započinje neobičnim susretom u bolničkoj čekaonici. Glavni lik, povučeni srednjoškolac Haruki Shiga, slučajno pronalazi dnevnik svoje kolegice iz razreda, Sakure Yamauchi. Dnevnik koji je pronašao zove se „Živjeti sa smrtonosnom bolešću“, a u njemu Sakura skriva svoju najveću tajnu, boluje od smrtonosne bolesti gušterače. Ona mu tada objašnjava naslov knjige: „Čula sam da su u starim danima ljudi, ako im je neki dio tijela bio bolestan, jeli isti takav dio tijela od neke druge životinje… Zato želim pojesti tvoju gušteraču.” Iako su Sakura i Haruki potpuno različiti, njih dvoje sklapaju neobično prijateljstvo. Haruki postaje jedina osoba izvan obitelji koja zna istinu te zajedno kreću u ispunjavanje Sakurinih posljednjih želja. Međutim, šok slijedi kada shvatimo da sudbina ne pita za bolest te da nitko od nas nema sigurno sutra i da trebamo uživati u svakom trenutku života.
Djelo je pisano u obliku psihološke drame. Autor koristi vrlo emotivan i introspektivan stil fokusirajući se na odnos između dvoje mladih ljudi koji se suočavaju s neizbježnom tragedijom. No sudbina je nepredvidiva. Dok se čitatelj priprema na njezin kraj zbog bolesti, radnja donosi šokantan preokret. Ovaj preokret ključan je jer podsjeća čitatelja kako smrt ne dolazi uvijek onako kako je planiramo ili očekujemo.
Radnja mi se jako svidjela jer na vrlo direktan način progovara o tome koliko je život krhak. Posebno mi je dirljivo pratiti kako Sakura, unatoč bolesti, uči Harukija kako zapravo živjeti i povezati se s drugima. Međutim, imam jednu zamjerku. Smatram da u romanu ima previše unutarnjih monologa dječaka. Iako je važno razumjeti Harukijevu zatvorenost, ti dugi monolozi povremeno usporavaju ritam priče i čine je težom za praćenje.
Knjiga je na mene ostavila snažan dojam jer nosi važnu poruku o tome kako je život nepredvidiv te da bismo u svakom trenutku trebali živjeti punim plućima. Iako su dijelovi s Harukijevim razmišljanjima mogli biti kraći, sama ideja i šokantni preokret čine ovo djelo vrijednim čitanja. Preporučujem ovaj roman svima koji su zainteresirani za duboke teme kao što su ljubav, prijateljstvo, prolaznost života te bolest i smrt.
Magdalena Dujmović
2. a