Treću godinu za redom Srednja škola Otočac pozvana je na državni LiDraNo u kategoriji scenskog izraza, prve godine bila je to Ćelava pjevačica, druge godine Anja Ostojić imala je samostalan scenski nastup, a treće, ove godine ponovno skupna predstava – Moj ča umišen od kljetve, zemlje i tepline.

Na ovoj smotri, inače, nema stereotipnih i službenih proglašenja pobjednika i dodjela nagrada, nego se nakon kvalitetnih okruglih stolova oni najbolji od najboljih pozovu da zatvore smotru. A čast zatvaranja i prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg  LiDraNa imali su upravo naši srednjoškolci.

Za sva tri plasmana na državnu razinu zaslužna je ponajviše voditeljica dramske skupine, prof. Snježana Orešković, pa smo s njom razgovarali o tome kako je bilo u Primoštenu. Najprije nam je priznala kako ju je nakon odgledanog prvog dijela programa i 5 predstava uhvatila silna malodušnost.

- S velikim zanimanjem pogledala sam sve izvedbe na LiDraNu kako bih vidjela što drugi rade i gdje smo tu mi. Moram izdvojiti savršenu lutkarsku predstavu škole iz opatije 3+1 gratis, koja me doista oduševila, pa onda intervencija u Ćelavu pjevačicu uvođenjem Romea i Julija (ne Julije!), vješto tkanje vječnih muško-ženskih odnosa u predstavi 4x2=2 ili na fascinantan način ispripovijedan cijeli ljudski život samo rukama u fluorescentnim rukavicama na tamnoj podlozi u predstavi Ruke. Nakon toga prvog dijela programa mene je doista snašla silna muka. S čim smo mi to došli, mislila sam dok sam tražila djecu jer su oni dopodne proveli na hotelskom bazenu. Kad sam im rekla da naša predstava ništa ne valja, da nemamo šanse i nemamo što tu tražiti, oni su me bez riječi gledali, rastužili se, dok nije Toma (učenik Tomislav Krznarić, op.) nakon par sekundi pronicavo me motreći rekao: „Ča je vami, profesorice? Pa to smo mi! Ako se to njima ne sviđa, to je njev problem. Ča su nas zvali!“, ispripovijedala nam je prof. Orešković kako je Toma vješto riješio prvu 'krizu'.

- Imaš ti pravo, idemo mi to još jednom probati, rekla sam djeci, pa smo u tijesnoj sobici ponovili koliko smo mogli. Vratili smo se u dvoranu i čekali naš nastup, prije nas bile su još 3 predstave, a ja nisam mogla biti s djecom kod pozornice, nego sasvim otraga kod tehničara koji je brinuo o razglasu. Trebalo mu je reći kad treba što pustiti, a kad sam mu dala CD s rozgalicom na kojem je pisalo „Oj, medvjede, gorska životinjo“, on je rekao: „Ovo još nisam puštao u životu!“ A ni nećete, kažem mu ja. Djeca iziđoše na pozornicu, zarozgaše oni, prekriše Tulu, izgledalo je da samo oni pjevaju i to je bilo jako moćno, to su inače djeca koja pjevaju u KUD-ovima, dočarala nam je prof. Orešković sam početak nastupa.

Dalje nam pripovijeda kako nije mogla pratiti reakcije u publici, nego je tek naknadno čula da su već nakon takvog početka svi ostali u šoku, a tako je ostalo do kraja jer su djeca savršeno sve izvela. Doduše, na jednom mjestu su se spleli i tko zna kako bi to završilo da se Luka nije snašao i spasio situaciju. Viknuo je (izgledalo je da je tako u scenariju): „Niš' ne valja! Vraći nazad!“

Kad je predstava završila, krenule su silne ovacije, pozivali su naše srednjoškolce natrag na pozornicu, a oni su izlazili i izlazili, pomalo zbunjeni tom silnom podrškom. Istovremeno su profesorici počeli dolaziti prvi čestitari, profesori i voditelji drugih skupina, uglavnom oni koje je već upoznala na ranijim smotrama, pa nije dala previše značaja njihovim riječima. Govorili su da mora odmah častiti, da je to najbolja predstava, čudili se i pitali: od kuda ti to? U tome joj počinju stizati sms poruke i pozivi djece, pitaju zbunjeno: „Profesorice, di ste vi? Nami svi čestitadu!“

- Kako je dan prolazio, opazila sam da je naša predstava doista odjeknula. Traže me ljudi da mi čestitaju, u prolazu govore „to je ta!“, pitaju otkud mi ideja. Kad sam rekla da je rozgalicu zaštitio UNESCO, rekli su: „Još i to imate?“ Pa dobro, tko ste vi, kao da su se pitali. Djelovali su kao da su otkrili neki novi planet. Neki nisu nikad čuli za Otočac, Gacku, čudili su se iz Opatije, Raba… da tu postoji čakavski govor, pitali su zar se doista tako govori, zar to nije umjetan jezik, napisan samo za predstavu, davno mrtav itd. Čuđenje bez kraja, prepričava nam prof. Orešković neke reakcije.

Navečer ju je prije odlaska u Zagreb potražio redatelj Mario Kovač. - Morao sam vas upoznati prije nego odem, rekao je, morao sam vidjeti autora tako inteligentno napravljene predstave. Kazao je i kako je otočka predstava definitivno najzanimljivije što je vidio na LiDraNu. U njoj je folklor po prvi put donesen bez klišeja, a da je uspio sačuvati tradicijsku autohtonu crtu. Ulogu komentatora u predstavi, koji bi se prošetao nakon svakog prizora obraćajući se nekim drugim hrvatskim dijalektalnim govorom, nazvao je brisačem. Metafora je to brisanja i podcjenjivačkog gledanja velikih na jedan mali autentičan i osebujan svijet osuđen na izolaciju.

Na samom okruglom stolu čula se također detaljna analiza predstave. Ona je zanimljiva ne samo dramaturzima, nego itekako i lingvistima i etnografima, krasi je nevjerojatna raskoš lokalnog govora, nabrajanje silnih naziva korova, izobilje kletvi. Sveopći zaključak bio je da je predstava „Moj ča umišen od kljetve, zemlje i tepline“ škrinjica koju treba zaključati i spremiti za buduća pokoljenja.

M.K.G.