2014-03-06 20:27:04

SLATKE MUKE SREDNJOŠKOLSKE

Napisao: Dario Eror, II. gim.

     …Piti, piti!! Tako učenici žedni znanja kliču već stoljećima i hrle s veseljem u škole, u te hramove znanja i lijepih obećanja. Život je lijep, bit ćemo sretni i nafilani svim mogućim podacima o našem krasnom svijetu, koji će nam zasigurno utrti put u svijet blagostanja.

Nema ljepšeg  trenutka u danu no što je jutro i mamin glas: „Dario, hajde dušo, već je sedam“, a ja sam već budan od pet i uzbuđeno ponavljam gradivo za taj dan. Barok, kićenost i poniznost, prolaznost. Oh, Bože!! U sebi uporno ponavljam: „Ufaj se petici, uči, moli, prosi znanje!!“

     Teško se odvajam od knjige i odlazim se spremiti za školu. Prolazim kraj kuhinje i vidom mamu i tatu kako, svatko na svom laptopu, „vise“ na Facebooku. Ah, kako djetinjasto! Na toj, meni već odavno nepoznatoj društvenoj mreži čitaju kilometarske statuse zaljubljenih vrana, ovaj golupčića, zaluđenih patriota, ljubomornih ljepotica, i gledaju fotografije na kojoj svi iz nekog razloga imaju, kako bi se na modernom hrvatskom reklo, „duckface“. Tko bi rekao da će patke postati tako privlačne životinje.

     Brzo se spremam za školu kako bih što prije obukao čizme, navukao pet slojeva odjeće i po metru snijega pješačio jedan kilometar do škole. Čim dođem u školu, odmah se s društvom bacam na razgovor. Zadovoljno se smijemo našoj sudbini kletoj, odnosno radosnoj, i onima u Dalmaciji koji ne mogu izići iz kuće kada im koja pahulja zaleprša zrakom. Po hodnicima nitko nije naslonjen na one metalne stvari koje iz nama nepoznatog razloga šire toplinu, jer nama ugodnih minus 15 Celzijevih stupnjeva baš dobro dođe za zatezanje lica.

     Kada na red dođe sat matematike, svi ispred razreda stojimo namrgođeni. Netko bi mogao, ne daj Bože, pomisliti da ne volimo matematiku, a mi se samo ljutimo na profesoricu koja kasni već pune dvije minute i nama oduzima dragocjene trenutke upijanja znanja. U glas kličemo: „Učenja, učenja, učenja amo, jer utjehe nema u neznanju!!“ Kada nas profesorica ispituje i zada nam zadačić za čije nam je rješenje potrebno samo pet listova u velikoj bilježnici, trudimo se što prije završiti, samo da bismo dobili još koji zadačić, pa da uspijemo na satu ispisati cijelu bilježnicu.

     U razredu nema učenika koji ne obožava fiziku. Na inicijativu naše profesorice, na fasadama susjednih zgrada ispisane su formule za silu, otpor, trenje, hidrostatski tlak itd., pa mi, trudeći se pohvatati sve formule, često gledamo kroz prozor. Za sat TZK-a svi smo dobro pripremljeni jer učeći, primjerice, latinski i ponavljajući nastavke –bo, -bis, -bit, -bimus, -bitis, -bunt, paralelno radimo trbušnjake. Kada nam profesor kaže da otrčimo dva puta po četiristo metara, mi ga preklinjemo da nam dopusti još četiristo. Profesorica iz vjeronauka je sva sretna kada joj na sat dolazimo poslije sata tjelesnoga jer nam je koncentracija tada na vrhuncu, a na satu biologije profesorica nam nikako ne može objasniti što je to upala mišića jer mi to nikada nismo upoznali iz prve ruke.

     S obzirom da smo mi budući akademski građani, svi shvaćamo važnost stranih jezika. Zato na engleskom, njemačkom i latinskom u godinu dana ispišemo deset bilježnica. Budući da su svi čuli kako je najtraženije zanimanje farmaceuta, kemija nam je jedan od najbitnijih predmeta. Uporno ponavljamo definicije molalnosti, štrebamo formule za razne zadatke, a na kraju ćemo vjerojatno proizvoditi antidepresive sami za sebe. Povijest je za sve sat zabave. Svi s lakoćom nauče životopise povijesnih osoba, ali ne samo njihove, već i njihovih susjeda jer je to jako bitno. Na geografiji učimo što se proizvodi u kojem selu u SAD-u, a kada treba na karti Hrvatske pokazati Varaždin, svi zatvorenih očiju znamo da se nalazi u neposrednoj blizini Splita.

     Kada završi sedmi sat, kući idemo smrknutih lica. Jedino što nas raduje je to da smo dobili za zadaću riješiti dvadesetak zadataka, za usput pročitati dvije-tri knjige te se spremiti za sutrašnja dva-tri testa i par usmenih odgovora. Kod kuće se roditelji kada se konačno „skinu“ s Facebooka, „trgaju“ da nas odvoje od knjige. Nude novce, poklone, skidaju zvijezde, no nas ni sa čime ne mogu kupiti. Na samu pomisao da se odvojimo od knjige, u glavi začujemo profesore kako nam govore: „Djeco, vi ste gimnazijalci, budući intelektualci, morate učiti!“

     Pored svih tih naših slatkih zadataka, mi još stignemo pomoći roditeljima oko nekih sitnih poslova. Primjerice, složiti pedeset metara drva za našu blagu zimicu, pobrati krumpir s oranice od jednog rala i još niz usputnih poslova. Eh, da je svima barem kao nama!!


Srednja škola Otočac