Danas, 26.listopada 2017., našu je školu posjetila domaća pjesnikinja Ramona Adriana Vukelić i tijekom prvog nastavnog sata susrela se s učenicima prvih razreda gimnazije i ekonomista jer je upravo lirika zasebna velika cjelina iz nastavnog programa Hrvatskog jezika u prvom razredu. Pridružili su im se i ekonomisti 4. razreda kojima je to bio svojevrsni poklon u završnoj godini školovanja.

Uvodnu je riječ imala profesorica hrvatskog jezika, Manja Kostelac–Gomerčić, ona nas je upoznala sa zavičajnom književnošću, pokazala nam koliko zapravo malo i ništa znamo o domaćim književnicima, te potom ukratko najavila autoricu koja se pobliže predstavila izlaganjem o svojem posebnom životnom putu i stvaralaštvu te interpretirala nekoliko pjesama.

Ramona Adriana Vukelić rodom je iz Rumunjske, a u Hrvatsku je doselila kada je imala 19 godina. Putovala je svuda po Europi, ali, kaže, u Hrvatsku se zaljubila i nju smatra rajem na Zemlji. Zemljom u kojoj se ostvaruju snovi te je upravo Hrvatsku odabrala kao zemlju u kojoj želi ostvariti svoje snove, a jedan od njih je bio i taj da postane pjesnikinja.

Poeziju stvara na dva jezika, materinskom rumunjskom i na hrvatskom jeziku. Hrvatski jezik naučila je sama, čitajući na glas djela Ivane Brlić–Mažuranić. Najveći joj je problem bio što nije postojao hrvatsko-rumunjski rječnik te je hrvatski zapravo učila uz pomoć engleskog i sama stvarala svoje rječnike za učenje. Danas ona tečno govori hrvatski, a u njenom se glasu osjeti milozvučan prizvuk nježnog rumunjskog jezika. Upravo zbog tog daška melodije rumunjskoga jezika koji nam donosi, ona je, kako kaže profesorica Kostelac–Gomerčić, pjesnikinja sa svojim specifičnim idiomom.

Pjesnikinja Vukelić iznimno je nadahnjujuća osoba, energična je, simpatična, zrači pozitivnom energijom, iz nje naprosto pršti sreća i to ne poriče. Sama kaže da je vrlo sretna osoba jer je postala i postigla sve ono što je u životu htjela, kaže da sreću pronalazi u malim stvarima. Ona smatra da svaki čovjek treba sam pronaći svoju formulu sreće, da smo svi rođeni da budemo nešto i da samo moramo pronaći što, a kada to pronađemo moramo to prihvatiti objeručke. I moramo ostati svoji, slušati svoje srce i biti ono što mi želimo, a ne ono što drugi žele da postanemo. Tako je ona prigrlila svoj dar pisanja. Ispričala je kako je dugo patila dok nije shvatila što u životu želi biti, znala je oduvijek da želi biti dobra majka, supruga, kći i snaha, a zatim je shvatila da želi biti pjesnikinja. I zaista je to postala. Ona živi pjesništvo.

U pisanju je vrlo uspješna, njezine pjesme u vrhu su međunarodne poezije, a do sada je izdala tri knjige pjesama. Dvije zbirke na hrvatskom i jednu na rumunjskom jeziku, riječ je o zbirkama „Rođena da bih uspjela“, „Speranta“ i „Dok Gacka teče“. Sudjelovala je na tri međunarodna festivala, dva u Rijeci i jednom u Zagrebu, te na mnoštvu drugih pjesničkih skupova i maratona, a nedavno i na 1. pjesničkom maratonu u Zadru koji opisuje kao veličanstven događaj.

Najdraža pjesma iz prve zbirke „Rođena da bih uspjela“ je pjesma „Kuća stara“, topla pjesma čija svaka riječ dopire iz dubine srca, a opisuje njenu rodnu kuću. S tom pjesmom išla je na svoj prvi međunarodni festival. Njezina je posebnost što piše jednostavnim riječima, nema hermetičnosti, sve je pitko i razumljivo, smatra da je to ključno da bi se čitatelji mogli i sami pronaći u stihovima. Radi usporedbe njene hrvatske poezije s pjesmama na rumunjskom jeziku, pročitala je i istoimenu pjesmu iz zbirke rumunjskih pjesama „Speranta“ (Nada). Auditivna razlika je golema, rumunjski zvuči gotovo bajkovito, ili je to možda samo do Ramonine interpretacije.

Na pitanje sanja li više na hrvatskom ili na rumunjskom odgovorila nam je da ona ne sanja već svoje snove provodi u realnost, a da je san samo gubitak vremena. Predstavila nam je još dvije pjesme, autorsku pjesmu „Bila je ljubav“ i pjesmu „Čekaj me“ Konstantina Simonova, njoj najdražu pjesmu. Objasnila nam je da za svaki problem koji čovjek može imati postoji knjiga i da su ju upravo knjige naučile da prebrodi svaku krizu.

Ova je osebujna umjetnička duša dokaz, kao što kaže profesorica Kostelac–Gomerčić, da mala mjesta daju velike ljude. U svim prisutnima uspjela je izazvati emocije, probuditi ljubav prema Hrvatskoj, ali i prema poeziji. Svi su se složili da je 45 minuta bilo prekratko i da bi ovakvo predavanje mogli slušati satima. Na kraju je svima koji su to željeli poklonila primjerke svoje zadnje objavljene zbirke „Dok Gacka teče“.

Petra Orešković