Vrlo složena struktura i izražena psihološka dramatizacija djela Črna mati zemla u ovoj je predstavi prikazana na iznimno uvjerljiv i pomalo uznemirujući način. Režiju ove zapanjujuće predstave potpisuje Dora Ruždjak Podolski, a dramatizaciju Tomislav Zajec. Za scenografiju je bio zadužen Stefano Katunar, a kako bi kostimografija bila što stvarnija i kostimi glumaca u najboljem mogućem izdanju predstavljali vrijeme u kojem se odvijala radnja, pobrinula se kostimografkinja Doris Kristić koja je pomno odabranim bojama i nijansama odjeće, zajedno s cjelokupnim scenografskim interijerom pozornice, prikazala stanje ondašnjeg društva, određenog siromaštva i neimaštine s kojima su se stanovnici neimenovanog sela u Međimurju teško borili.

U vrlo potresnoj, ali istovremeno i briljantno osmišljenoj priči o dječaku koji je izgubio oca, upoznajemo se s psihološki nijansiranim društvom male sredine, ali i traumatičnim djetinjstvom malenog dječaka zarobljenog u patnji i vječnoj zamrznutosti uma, koji zbog toga izgleda vrlo hendikepirano u odnosu na svoje vršnjake. Dječak je psihološki zarobljen, dok ga progone demoni, u potrazi za ocem i za istinom.

Glavna uloga potresenog dječaka pripala je mladom glumcu Adrianu Pezdircu koji je na nevjerojatan način ušao u svoj lik i briljantno izrazio njegovo psihološko stanje. Doslovno je svojom zapanjujućom glumom i iznimno snažnom energijom ostavio bez daha čitavo gledateljstvo.

Veliku ulogu u atmosferi predstave ima glazba koju je izvodio glazbenik Stanko Kovačić. U ključnim trenutcima predstave, i kao pratnja razgovoru među glumcima, glazba je ostavljala snažan dojam. Izvođena je sa samo dva instrumenta što je zvučalo još jače i moćnije nego da je bilo više instrumenata.

Moj dojam o ovoj kazališnoj predstavi zapravo je zapanjujući i zaista sam vrlo ugodno iznenađena prikazom scena i iznimnom glumom svih glumaca, a posebice glavnog glumca  Adriana Pezdirca, koji je glumio dječaka Matiju, i Dade Ćosića koji je glumio njegovog prijatelja Franju. Predstava jednostavno motivira i tjera čovjeka da promisli o sebi, da razmišlja i donosi zaključke na temelju viđenog. Kao što znamo, ljubav je ono što nosi, pokreće i daje snagu za dalje, pobjeđuje sve patnje, nedoumice i sumnje. Upravo to se pokazalo na kraju ove zaista odlične predstave, a to je posljednja scena u kojoj  Dina pjeva Matiji pjesmu u kojoj mu iskazuje ljubav. Upravo je ta scena mnogima izmamila suze te će gledatelji još dugo razmišljati o ovoj zaista fantastičnoj predstavi. (Ljubav liječi zaista sve patnje i boli na ovome svijetu.)

Uršula Čulinović