Ubrzava hod misleći da tako ostavlja tmurne misli iza sebe. Oblaci se spremaju na kišu. U daljini sijevne. Odjednom, put mu presiječe crna mačka. Jakov njezinu pojavu primijeti s refleksnim trzajem unatrag. Kada bi ga netko tko ga poznaje trebao naveliko i naširoko opisati, nikada ne bi upotrijebio riječ praznovjeran. No, zaobilazeći je, osjeća nelagodu i strah. Sitni trnci šire mu se od rubova ramena preko leđa. Predosjeća. Čudeći se sam sebi, stiže u svoje dvorište. Otvara zahrđalu ogradu i pogleda kroz kuhinjski prozor. Za razliku od svojih vršnjaka, njemu najdraži dio dana nije izlazak s prijateljima, on ih nema, ili odlazak na spavanje, tada nastupa doba noćnih mora i neizdržive tišine.

Otkad ga je otac napustio, majka je njegov oslonac i brana. Vidjeti je kako priprema večeru i postavlja je na stol, zasigurno je najsvjetlija točka njegova dana. Međutim, ovaj put kroz zamagljeni prozor ne nazire majčine užurbane obrise pokraj štednjaka. Prva kapljica kiše padne mu na obraz i oprezno se skotrlja s njega.

Polaganim pokretima prilazi prozoru. Sada je već toliko blizu da u odrazu vidi svoje blijedo lice. Soba izgleda hladno… tmurno. Polumrak razbijaju tonovi skladbe koju je majka slušala kada je tužna. U zadnje vrijeme Jakov ju je često mogao čuti. Soba se doimala beznačajno – bez ikakve akcije. Baš kada se htio okrenuti i potražiti majku iza kuće, spazi sjenu na kuhinjskom stolu.

Pomaknuo se nekoliko koraka ulijevo kako bi mogao vidjeti što uzrokuje sjenu. Kada bi znao što će vidjeti, nikada ne bi došao kući. Nikada. Prizor majčina tijela kako visi o tankoj napetoj niti žario mu je oči. Vrisnuo bi, plakao bi, no glas jednostavno ne može probiti opnu u njegovu grlu. Kao da je paraliziran promatra blijedi leš kako se giba u ritmu glazbe. Ti pokreti na njega djeluju umirujuće, poput uspavanke. Minute prolaze, a on i dalje ne shvaća što gleda. Činilo se kao da će ostati u tom transu zauvijek.

A onda, pogled mu padne na majčine prazne i beživotne oči. Oči koje su nekad isijavale toplinom. Čiste, modroplave oči s malenom zelenom mrljicom u kutu. Te oči više nisu postojale. Ono što ga je u tišini promatralo, nisu bile njezine utješne oči. Ostale su samo duplje. Zaleđeni pogled ispraznosti.

Najednom, grč mu prostruji leđima. Pa još jedan. I još jedan. Za nekoliko trenutaka izgubi osjećaj u nogama i sruši se na blatno tlo. Pljusak propara oblake. Tijelo mu neprekidno drhti, a suze ga guše. Plače. Grca. Tisuće bodeža probijaju mu srce. Pluća su mu presušila, zrak u njih više ne može ući. Bol ga doslovce mrvi u komadiće.

Nakon skoro deset minuta, otkad je vidio prizor koji će vidjeti svaki put kad sklopi oči, osjeća. Osjeća toliko jako i toliko silovito da čupa rukama busene zgažene trave. Vrišti. Iskoristio je i zadnji preostali dah. Sklapa oči i moli se da je ovo samo još jedna noćna mora. Trenuci prolaze. Otvara oči. I dalje vidi mračno kišno nebo. Pljusak ga i dalje zasljepljuje dok svijet obavija maglom… zavjesom kišnih kapi. Diže se. Uzima ruksak. Otvara zahrđalu ogradu i odlazi ne okrenuvši se.