Svijetom ne vladaju glad i siromaštvo zbog količine siromašnih. Svijetom vlada glad zbog broja bogatih koji su nezasitni. Kada smo na dnu, zazivamo Boga i pravdu, psujemo one na vlasti, a nismo ni svjesni da smo svi isti. Oni najveći uza sebe uvijek imaju nekog. Ponosno sjede u prvim redovima, ljudi prolaze i ljubazno ih pozdravljaju tapšajući ih po leđima i glumeći njihove najvjernije prijatelje. Kada okrenemo medalju, vidjet ćemo samo hrpu ljubomornih, dvoličnih i lažljivih ljudi koji, gdje god se okrenu, vide samo sebe. Kada se kolo okrene, vidjet ćemo onoga istog hvaljenog i ponosnog čovjeka kako stoji sam u kutu i više nitko u njemu ne vidi ono što je vidio prije. Sad je omražen i među tapšateljima jer su i oni uvidjeli da više nije vrijedan. Sada srdačno pozdravljaju njegovog nasljednika i ne znaju što im je bilo da su toliko voljeli njega. Jedino zajedničko baš svakom čovjeku je promjena njegovih stavova i ponašanja kad se kolo sreće zavrti u njegovu smjeru. Što više imamo, više želimo, i ta nas naivna ambicija samo ubija u Božjim očima.

     Nekada mi se čini da je pojam dobrote izmišljen u svrhu dječjih bajki. Sudimo drugima, kamenujemo ih riječima, a ne znamo da Bog upravo okreće kolo sreće i da ćemo već sutra najdublje pasti i pitati se čime smo to zaslužili. Mi, maloumni ljudi! Smijemo se i glumimo sreću, a onda kada se zastori spuste, plačemo i padamo na koljena Bogu kojega smo maločas kleli. Srećom, Božja suza uvijek, prije ili kasnije, dotakne to kolo i na neko vrijeme zavlada pravda. Dobra stara poslovica kaže: „U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi.“ Kada nam krene loše, lako padamo u malodušnost, tražeći tako izlaz. Tada se kolo obično zavrti i vrijeme je da se uzvisimo i pravimo da nikada nismo bili na dnu. Sami sebe zakopavamo i živimo bez ponosa dok se na silu glasno smijemo vrhu. Nema spasa za naše koristoljubive duše jer na kraju, koliko god to nestvarno zvučalo, ipak pobjeđuje dobro. Svakoga jednom stigne ruka pravde i kad se za nju uhvati, ona ga povuče upravo tamo gdje i pripada: na dno.

     Kada bismo bili dobri, svima bi nam bilo dobro. Ali zašto? Jednostavnije je da svi budemo zli i sebični i da nitko od nas ne bude sretan. Pali smo duboko, ali još smo sveti u vlastitim očima. Dok plačemo, možda nas upravo čeka sreća, dok se smijemo, možda su nam suze na pomolu. Čovjek koji ima na duši bilo koga ne može spavati mirno, čak i da posjeduje sve blago ovoga svijeta. Siromah nikoga nema na duši. Poštenje će se isplatiti, na ovom ili onom svijetu. Pravda postoji, samo treba vjerovati. Božje se kolo sve brže vrti i nikada ne staje.