Na trenutak se činilo kao da je sve stvarnost. Te noći ja sam uistinu hodala u tužnoj koloni i jasno vidjela sve strahote i patnje djevojčice mojih godina koja nije imala sreće, poput mene, živjeti mirno u svom domu. Ovo je priča o djevojčici iz sna čiji odjek koraka neću zaboraviti nikada.

Malim stopalima hodala je razrušenim ulicama nekad otmjenoga i lijepoga grada. Kao da pleše među ruševinama. Podsjetila me na zraku sunca koja je pobjegla tmurnim oblacima, podsjetila me na dugu iz sna. Priča je ovo o djevojčici Dugi iz Vukovara. Probudila se u bolnici. Oko nje je bilo mnoštvo ranjenika, no nitko nije pokazivao bol. Valjda su je htjeli zaštiti i prebrisati svaki strah. Imala je osjećaj da je postala članom jedne velike obitelji. Kako i ne bi? Svi su je ljubazno prihvatili. U trenutku je shvatila da toj obitelji ipak nešto nedostaje. Da. Bilo je to mjesto puno dobrote, ljubavi, ali je nedostajalo smijeha. Ili možda nade?

Neprestano su osluškivali sablasne zvukove koji su dopirali izvan bolnice. Duga se jako bojala tih zvukova oružja. Zato se razveselila onoga dana kada je zavladala tišina. Ostali nisu dijelili taj osjećaj. Činilo joj se da je zabrinutost natkrilila cijeli svijet. Onda su se otvorila vrata bolnice. Duga se pokušala nagnuti čim više kako bi iz svoga bolničkog kreveta ugledala ulicu, sunce, ljude. Neki smrknuti, ružni ljudi stajali su na vratima i zaklonili joj pogled. Počeli su izvoditi ranjenike i bolničarke. Jedna bolničarka primila je Duginu ručicu i povela je van.

Mada je Duga mogla i željela hodati, bolničarka ju je, čim su izašli izvan bolnice, podigla u naručje i glavicu joj prislonila na svoje rame. – Nemoj gledati, rekla joj je.

    - Ali ja želim vidjeti sunce, pobunila se Duga.

    - U redu. Ja ću te nositi, a ti gledaj u sunce i pričaj mi što vidiš. Pričaj mi priču o suncu.

Bolničarka je hodala u koloni ranjenika, staraca, žena i djece noseći djevojčicu u naručju. Suze su joj tekle niz lice dok je gledala umorne i bolesne ljude koji su hodali dok su ih pratili naoružani ljudi. Bila je to tužna kolona ljudi istjeranih iz svojih domova. Sve što im je u životu ostalo, stalo je u jednu torbu ili vrećicu. Nisu znali kamo idu. Nitko ništa nije govorio. U koloni straha čuo se samo zvonki glasić djevojčice koja je pričala. Pričala priču o suncu, sreći i životu.

Dok je kolona prolazila Mitnicom, bolničarka je na mjestu gdje je bio njezin dom ugledala ruševinu. Duga je primijetila da bolničarka plače i pomislila je da joj je postala pretežak teret. U tom trenutku skrilo se sunce.

    - Molim te, spusti me, želim malo hodati dok sunce opet ne proviri iza oblaka.

Malim koracima Duga je čvrsto koračala među ruševinama. Od ulice nije bilo ni traga, samo puteljak u kamenju i prašini, širok taman da njezine nožice mogu proći. Činilo se kao da pleše dok je poskakivala i preskakala krhotine cigli, žbuke i gelera. Hodala je i gledala sav taj užas oko sebe.

     - Ja znam po čemu je Mitnica dobila ime. Tata me naučio da mitnica znači rampa. Ta rampa je nekada stajala na ulazu u ovo naselje. Ljudi su tu zastajali i plaćali kako bi mogli ući u grad i prodati svoju robu na sajmištu. -Bolničarka joj se nasmiješila. – Na sajmištu nije ovako ružno, zar ne? Tamo nije bio rat? – pitala je Duga bolničarku. – Naravno da nije, tamo je lijepo, odgovorila je bolničarka. U tom je trenutku sunce opet provirilo, djevojčica se razvedrila i povjerovala u te utješne bolničarkine riječi.

     -  Sada me možeš opet nositi.

Zaštićena u toplom naručju odjednom se osjetila sretnom. I tu je san prestao. Pamtim samo da sam otvorila oči i ugledala mnoštvo bijelih križeva na    memorijalnom groblju. U sjeni jednog križa vidjela sam lice bolničarke. Gledala je s osmjehom u nebo na kojem je svijetlila duga.

Moj san trajao je dugo. Preživjeli kažu da je trajao 5 kilometara, od bolnice, preko Mitnice, do groblja. Sretna sam što je na dvadesetu godišnjicu pada grada heroja, kolona sjećanja bila mnogo dulja od 5 kilometara. Svaki korak te kolone bio je znak ljubavi. Jednom ću i ja krenuti njome. Na vukovarskom nebu potražiti najsjajniju dugu.

Napisala: Marija Orešković, I.gim.