preskoči na sadržaj

Srednja škola Otočac

Login
Kalendar
« Studeni 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

Pitanja i odgovori
 Naslov: FAQ

  • Naj 10 pitanja

  • Nedavna pitanja

  • Arhiva pitanja
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Kako mi je bilo na LiDraNu u Primoštenu
Autor: Administrator , 6. 4. 2014.

Piše: Iva Kostelac

Najprije mi se nije dalo ići. Umarala me pomisao na pakiranje, pa sam se večer prije potrudila što brže strpati sve u putnu torbu. Naravno, te sam "muke" zaboravila čim smo se mi Lidranovci ukrcali na autobus. Čekala su me tri sata vožnje, što obožavam. Mogli smo se voziti i cijeli dan, da se mene pita. 


Ostavili su nas pred hotelom Zora u Primoštenu, u kojem se državna smotra Lidrano ove godine održavala. Primošten je tipičan gradić na moru. Lijep, dakako. Nismo se u njemu našli usred turističke sezone pa je bio gotovo pust, ali populacija kao da mu je naglo porasla kad su se iz nekoliko autobusa iskrcali Lidranovci i njihovi mentori iz cijele Hrvatske te preplavili ulice kako bi vidjeli što tu sve ima. Bila je to masa učenika od kojih je svatko sa sobom nosio svoj talent.

 Onda je slijedilo smještanje po sobama jer je bio red da se odmorimo od puta. Hotelska je soba bila jednostavna, ali joj baš ništa nije falilo. Prvo sam izjurila na balkon, ali tad je stigla moja cimerica. Slijedilo je klasično upoznavanje: "Kako se zoveš, otkud si, koju glazbu slušaš?" Primijetila sam da mi je od nekud poznata, a onda sam se sjetila da je ona prije imala kolumnu u magazinu koji sam nekad čitala.

Čisto da se uvjerimo da literarci ovaj dan mogu odmarati, otišle smo u hol provjeriti raspored svih zbivanja koji očekuju Lidranovce. Ma da, spominju se samo probe scenskih nastupa... Sjećam se jedne cure koja je rekla: "Lako je literarcima, oni su doslovno došli tri dana uživati... nemaju ni probe ni nastupe." Pa...istina je da smo mi svoje obavili, tj., napisali radove. Tako je prvi dan prošao ležerno: red spavanja, red televizije, red slušanja glazbe, fina večera u hotelskom restoranu... )

Drugi dan je bio dinamičniji. Ujutro i navečer su se u jednoj od nekoliko dvorana u sklopu hotela održavali nastupi. Ti se monolozi i scenski nastupi moraju pogledati i doživjeti, mladi su glumili kao profesionalci. Imali smo i mi s literarnim radovima svoj trenutak, a to je bio okrugli stol s književnicima. Mentori i učenici su zauzeli mjesta u dvorani, a pred nama za stolom bili su važni ljudi iz svijeta književnosti i lingvistike. Oni su dijelili s nama neke svoje misli...

Formirali smo se u manje grupe, tj. radionice, a u svakoj su bila po dva književnika i pet-šest literaraca. Ja sam se našla u onoj koju su predvodili Zoran Ferić i Damir Miloš. Oni, još dvije Lidranovke i ja sjeli smo na kavu u velikoj dvorani te mirno pročitali radove svake od nas. Koliko god su književnici "rasipali" dobre i korisne savjete kao iz rukava, toliko su željeli čuti i ono što je nama na pameti; naša mišljenja... Pozdravili smo se kao dobri prijatelji.

Sabirući dojmove kasnije u hotelu, shvatila sam da je cijelo ovo putovanje velika privilegija. Bajka Zora je bila pisana bez velikih očekivanja, a na kraju mi je priuštila pregršt lijepih trenutaka. Uvijek ću pamtiti da sam jednom bila u rangu tih nadarenih mladih ljudi. Dan je završio feštanjem u sobi 6301 i slavljenjem jednog rođendana, a uskoro su Otočani, koji su došli sa scenskim nastupom, doznali da su izabrani da ujutro ponove nastup. Bio je to razlog više za euforiju.

Treći dan smo imali viška vremena i proveli ga na kavi te još malo šetali po gradu čekajući da vrijeme prođe, tj. da počne svečano zatvaranje ovogodišnje smotre. Jedva sam čekala još jednom vidjeti nastup naših Otočana koji je trebao zatvoriti smotru jer se svima toliko svidio. Voditelji su nas na kraju pozdravili, a tek tad sam potpuno shvatila koliku ću uspomenu ponijeti kući te sam u glavi već pripremala sve što ću prepričati prijateljima. Ta tri dana novi su se događaji samo redali i, koliko god je bilo uzbudljivo, ipak sam se zaželjela onog jednostavnog života kod kuće kojemu sam se opet vraćala.





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju